Hrvatska je zemlja u kojoj se na sve moguće načine nastoji negirati i zatomiti osobna odgovornost, a glavna inicijativa za takav model ponašanja dolazi podjednako s najviših društvenih pozicija kao i iz "baze"

Podsjetimo se ostavke, odnosno davanja mandata na raspolaganja Joze Radoša, ministra obrane zbog stradavanja ročnika u Ogulinskoj vojarni. Vlada RH, naravno, ostavku nije prihvatila. Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova, ponudio je ostavku zbog eksplozije oružja u kontejneru prikupljenog u akciji "Zbogom oružje" u Osijeku. Vlada, naravno, nije prihvatila ostavku. Ostavku je premijeru Ivici Račanu ponudio i Mate Crkvenac zbog ridikuloznog carinskog naputka o kilogramima šećera i brašna koji se smiju prenijeti preko granice. Ostavka, naravno, nije prihvaćena. Ostavku su, vidi vraga, kolektivno podnijeli ministri HSLS-a kada je bila frka s izručenjima generala Gotovine i Ademija. Ostavka, naravno, nije prihvaćena. Ostavku je ponudila i Ana Stavljenić-Rukavina ministrica zdravstva, zbog slučaja Baxter. Ostavka je, nadnaravno, prihvaćena. Na posljetku, ostavku, pardon, mandat na raspolaganje je ponudio i Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba, zbog vožnje u pijanom stanju, te bijega s mjesta prometne nesreće koju je tom prilikom skrivio. Ostavka, naravno, neće biti prihvaćena.

Hrvatska je, naime, zemlja u kojoj se na sve moguće načine nastoji negirati i zatomiti osobna odgovornost, a glavna inicijativa za takav model ponašanja dolazi podjednako s najviših državnih pozicija, koliko i iz "baze". Model osobne odgovornosti ustoličen u "stavljanju mandata na raspolaganje" predstavlja, čisto logički gledano, apsolutnu negaciju osobne odgovornosti. Tim se modelom osobna odgovornost prebacuje na "suđenje" nekoj višoj, u većini slučajeva i kolektivnoj "sili". A time se nužno negira sama institucija osobne odgovornosti.

Osim toga, sintagma "stavljanje mandata na raspolaganje" je politički nepismena i vulgarna u svim opisanim slučajevima. Ti ljudi nisu na dužnosnička mjesta došli na temelju neposrednog biranja građana, nego na osnovi stranačkih i međustranačkih dogovora. Zbog toga su njihovi mandati trajno na raspolaganju stranačkim stukturama. U tom grmu leži i dvostruka licemjernost takve nakaradne ostavke koja to nije. Licemjernost je to osobe koja podnosi ostavku koja nije neopoziva, a što je u zemljama s razvijenom institucijom osobne odgovornosti jedina poznata ostavka, te licemjernost stranke koja se ne usuđuje samo pokrenuti stegovni proces protiv nesretnika. U temelju te licemjernosti leži vaganje političke štete koju bi stranci ili koalicijskoj vlasti, nanijelo (ne)pokretanje takvog postupka. Jer, ne radi se o tome da se prosuđuje moralna dubina pada koja je prouzročena, nego se procjenjuje broj malih glasačkih listića koji bi se mogli dobiti, zadržati ili izgubiti određenim potezom.

Nemjerljivim godinama političke kulture udaljenim od političke hrvatske stvarnosti valja navesti primjer zabilježen u dalekoj nordijskoj zemlji naseljenoj neobičnim bićima kojima moral i osobna odgovornost još uvijek nešto znače. Prije nekih godinu dana jedna državna dužnosnica iz tog smiješnog podneblja je odletjela s funkcije zbog toga što je kupila čarape dužnosničkom kreditnom karticom. Dogodilo se da je ženi pukla čarapa, pri sebi nije imala gotovine i upotrijebila je kreditnu karticu, a kada se vratila na posao, podmirila je račun. Međutim, taj veliki skandal je otkriven i dotična je, posramljena i ponižena, dala neopozivu ostavku. Sličnih primjera na "trulom Zapadu" ima podosta, ali oni iz naše perspektive zblja izgledaju kao neke izmaštane priče o trolovima i gnomima. Ne zvuči li krajnje smiješno podatak da se u aktualnoj parlamentarnoj kampanji u Nizozemskoj glavna bitka vodi oko problema efikasnosti rada uprave Nizozemske željeznice, jer je prošle godine 23 posto vlakova u prosjeku kasnilo po desetak minuta. Traže se ostavke, naravno, neopozive.

Kada u Hrvatskoj ministar pravosuđa prođe kroz crveno, kada ministrica turizma sjedi u Nadzornom odboru privatne turističke agencije, kada ministar obnove glasa za kreditiranje vlastite tvrtke, kada ministar gospodarstva osvaja metar po metar kvadratni glavne zagrebačke ulice, kada ministar financija sjedi u 17 nadzornih i upravnih odbora, tada i u još mnogo sličnih slučajeva gotovo nitko ne pokreće pitanje osobne odgovornosti zbog zloupotrebe položaja, ostavke ili, božemiprosti, stavljanja mandata na raspolaganje. Tako da se u javnosti doživljava kao uspjeh kada netko od moćnika napravi tako veliku stvar i kao moralni čin "stavi mandat na raspolaganje". Tome u prilog najbolje govori činjenica da je i HDZ, neobično brzo, prihvatio Bandićevu ispriku i ponuđeni mandat. "Time je ispunio oba zahtjeva koja je postavio HDZ, pa je tako za nas slučaj zaključen", stoji u priopćenju Gradskog odbora HDZ-a. Taj podatak više od bilo čega govori kako je i bivšoj i sadašnjoj vlasti ipak nešto zajedničko - neodgovornost.