Što, pobogu, može Jozo Radoš ponuditi biračima? Malo toga. Zato i nije u Nedjeljom u 2 odgovorio na pitanje vjesnikovke Andree Latinović. Ponovo je njegovu sistematičnost zasjenila mlakost, koja karakterizira i mnoge druge dobro nam znane HSLS-ovce. Dražena Budišu, npr. Pa, njegova odnedavnog trna u oku Gorana Granića... Zapravo, najenergičniji, najneuvijeniji, najkonkretniji, najpragmatičniji i najodlučniji liberal iz starije, prve lige je - Đurđa Adlešić, koja bi, vjerujem, postrojenim vojacima daleko uvjerljivije, odnosno, muškije od svih prije spomenutih kolega doviknula: »Pozdrav Domovini!«

I kad ga suparnici blate u medijima, Radoš ostaje gotovo nijem. Brani se, uglavnom u sebi, rečenicom: »Vrijeme će pokazati da sam bio u pravu«. Teško, jer je Radošu, kao i cijeloj Vladi, s odveć autogolova u mreži, počelo istjecati drugo poluvrijeme. Zato i jest u javnosti stvorena slika da je Radoš jedan od najslabijih igrača u Račanovu timu. Trenutno prvi HSLS-ovac svoje je ponašanje u potpunosti prilagodio nazivu funkcije. Pa i onda kada napada, izgleda kao da se brani.

Točno, što uopće Budiša želi (postići)? Ući u Vladu, iz vlastite joj narcisoidnosti neprestano podmetati noge, ili je srušiti? Naravno, Radoš ima ne jasan, ne čvrst već mezzo stav da će Budiša, koji je do sada pozatvarao sva (osim hadezeovskih) vrata, teško funkcionirati u Vladi. Ona pak s njim - još teže. Obranaški impostiranog Radoša sasvim su konkretno, argumentirano i (naoko) znalački napadale A. Latinović i večernjakovka Tanja Božić. Čak je i Stanković, u odnosu na kolegice, bio u blagoj defenzivi.