Suze u očima Milana Bandića pokazuju koliko je nekim ljudima nepodnošljiva pomisao da bi se morali rastati s funkcijom. Način na koji je SDP stao u zaštitu svoga zagrebačkog gradonačelnika pokazuje koliko se političarima teško ponašati principijelno. Od Bandićeva bi bijega od policije porazniji je samo SDP-ov bijeg od odgovornosti. Gradonačelnikovu će glavu možda sačuvati, ali afera će se sigurno obiti u glavu SDP-a. Javnost se dosad tješila mišlju da možda nisu pretjerano sposobni ali su barem pretežno pošteni. SDP sada pokazuje da su mu moralni kriteriji rastezljivi poput gume.

Moguće je govoriti o moralnom krahu SDP-a jer se, prvo, braneći Bandića ta stranka maksimalno zapetljala u kontradiktorne, providne i nečasne scenarije. Od prvog je trenutka jasno da stavljanje mandata na raspolaganje nije akt odgovornosti, nego manevar za izbjegavanje ostavke i odgovornosti. Riječ je o političkoj akrobaciji kojom se javnost pokušava namagarčiti. Spremnost da se snose posljedice je fingirana, stvaran je samo poriv da se ostane na funkciji. Kruna je tog muljanja da će SDP, izražavajući povjerenje Bandiću, u zagrebačkoj Skupštini zatražiti glasanje o nepovjerenju, jer mu samo na taj način može osigurati prolaz. Bandićevcima taj skok u vlastiti trbuh nimalo ne smeta; javnost ga, ako je suditi po anketama, ne gleda dobro.

Drugo, SDP-ova poruka: ili Bandić ili novi izbori, najobičnija je ucjena. Ostavka, ili smjena, zagrebačkog gradonačelnika mogla bi značiti nove izbore samo da je biran na neposrednim izborima. Kako to nije slučaj, SDP bi jednostavno mogao ponuditi drugog gradonačelnika, kao što su dali i sadašnjega, izbori nikako nisu nužni. Nužni su samo kao oblik pritiska na javnost i na koalicijskog partnera. Javnost ne želi nove izbore, ne želi ih ni HNS. Ne odgovaraju ni SDP-u, ali su u toj stranci spremni na maksimalno zatezanje konopca, bez obzira na cijenu.

Kad se Šeksu pričinjaju crveni miševi - to se još i može razumjeti, ali kad čovjek, koji je svojedobno tražio crvenu nit, sada medije optužuje za komunističke procese - vrhunac je cinizma. Normalnu demokratsku normu da se političari smatraju odgovornijim od drugih građana usto proglašava mentalnim sklopom “drugarice i drugovi”. Kojeg li je mentalnog sklopa njegova implicitna poruka da političari po odgovornosti ne moraju prednjačiti? Iz čije li pameti dolazi manira da se mediji, koji normalno traže odgovornost vlasti, napadaju kao komunistički? Nije se Tomac uzalud hvalio da ga smatraju najboljim Tuđmanovim sljednikom!