Prema Nacionalovim izvorima u diplomatskim krugovima, haaško tužiteljstvo ispituje ulogu Ivića Pašalića, bivšeg savjetnika predsjednika Republike, u "slučaju Naletilić". Nekoliko stenograma iz predsjedničkog arhiva na Pantovčaku - danas u posjedu haaškog tužiteljstva - svjedoči, navodno, o Pašalićevoj upletenosti u ratne operacije Kažnjeničke bojne čiji je osnivač, Mladen Naletilić Tuta, optužen za ratne zločine nad muslimanskim civilima. Kako tvrde isti izvori, u stenogramima se može pročitati da je Pašalić s pokojnim predsjednikom Tuđmanom više puta razgovarao o Naletilićevoj postrojbi, očito, vrlo dobro upućen u njene zadaće, organizaciju i način funkcioniranja.

Nova je otežavajuća okolnost za bivšeg političkog savjetnika Franje Tuđmana to što haaško tužiteljstvo odnedavno raspolaže nepobitnim dokazom da je Mladen Naletilić u potaji dobio visoki časnički čin. Riječ je o tekstu na memorandumu Herceg Bosne iz 1995., s urednim pečatom i nečitkim parafom, kojim neki neidentificirani adresat dobiva obavijest da je Naletilić general HVO-a.

Dakle, čini se da haaško tužiteljstvo smatra Pašalića jednim od moćnijih aktera u političkom pokroviteljstvu nad Naletilićevom specijalnom jedinicom HVO-a koja je obavljala najdelikatnije i ujedno najprljavije poslove u hrvatsko-muslimanskom ratu: od individualnih egzekucija političkih protivnika, do masovnog "čišćenja" muslimanskih naselja. Nalozi su doista stizali iz Zagreba. Usmeno ih je, među ostalim, prenosio Pašalićev frakcijski saveznik, tada vrlo utjecajni HDZ-ovac podrijetlom iz Ljubuškog.

Sudeći po njegovim javno poznatim potezima, Pašalić je već odavno svjestan da bi mogao postati predmetom haaškog interesa. Za života Franje Tuđmana učinio je sve što je u njegovoj moći da spriječi Naletilićevo izručenje u Haag. Kako su novine tada izvješćivale, posjećivao ga je u zatvoru prenoseći mu, navodno, Tuđmanove i Šuškove poruke. U gomili stenograma koji su nastali permanentnim snimanjem sastanaka i dogovora u Tuđmanovu kabinetu, ovjekovječeni su i Pašalićevi dogovori s pokojnim šefom države o raznim pravničkim i zdravstvenim trikovima kojima je HDZ-ov režim eskivirao haaške zahtjeve. U njima se može pronaći i nezavršena Pašalićeva rečenica iz koje se vidi da je postojao plan o Naletilićevu bijegu iz zagrebačkog ekstradicijskog pritvora. "Predsjedniče, Tuta je jako nervozan. Sada mi je tu doktor Jazbec, jer Jazbec je moj prijatelj, da mu osiguramo da pobjegne...", kaže Pašalić u listopadu 1999., nadajući se, eto, asistenciji Vjekoslava Jazbeca, tadašnjeg šefa zatvorske bolnice u kojoj je Naletilić mjesecima simulirao vrlo rizičnu bolest srca.

Sljedeći Pašalićev manevar zabilježen je prije godinu i pol, kad je u jednom od svojih novinskih intervjua obznanio da se haaški istražitelji o njemu raspituju. U vrijeme "afere Stipetić" računao je, očito, da bi svojim statusom žrtve Međunarodnog kaznenog tribunala mogao poslužiti kao dodatni faktor masovne pobune Hrvata protiv hrvatsko-haaške suradnje. No kako hrvatsku javnost nisu osobito uzrujale nevolje najomraženijeg HDZ-ova političara, Pašalić je i drugi put promijenio strategiju spašavanja vlastite glave. Prije svega, obavio je niz tajnih konzultacija s pripadnicima nekadašnje Kažnjeničke bojne, "ispipavajući" tko bi mogao "izdati" Naletilića i svjedočiti u Haagu o zagrebačkim sponzorima i pokroviteljima širokobriješke postrojbe. Istodobno, u ekipu Krešimira Krsnika, Naletilićeva haaškog branitelja, ubacio je nekolicinu ljudi koji za njegov račun kontroliraju odvjetnika i njegova klijenta: Stipana Udiljaka, Antu Bakovića i Petra Luburića.

Petar Luburić, bivši načelnik dubrovačkog SZUP-a, u javnosti je pak poznat kao jedan od petorice tajnih ortaka koji su koncipirali scenarij za pljačku Dubrovačke banke. Od tada je sudbinski vezan za Ivića Pašalića koji je, pokazat će se poslije, sudjelovao još u nizu sličnih ortakluka. Javnost ne zna da je Luburić u isto doba intenzivno radio na Naletilićevu uhićenju, šaljući iz Dubrovnika u Zagreb serijale tajnih izvješća o njegovu kretanju i aktivnostima po obližnjoj Hercegovini. Kao član braniteljske ekipe Mladena Naletilića, koji je iznenada promijenio kut gledanja na stvari, Luburić je angažiran početkom 2000. Prije toga smijenjen je s dužnosti načelnika lokalnog SZUP-a i optužen za grubu zloupotrebu MUP-ovih prislušnih uređaja u privatnim poslovnim i političkim obračunima.

Ante Baković, nekašnji aktivist Mladeži HDZ-a pa djelatnik HIS-a i jedan od političkih pokrovitelja Vjeke Sliška, ubijenog "kralja poker automata", već godinama funkcionira kao osoba za špijunsko-stranačke prljave poslove. Svojedobnoje u korist HDZ-a sudjelovao u ucjenjivanju i "reketarenju" poduzeća, a da nas je vrlo aktivan u zaštiti haaških osumnjičenika i optuženika s visokim činovima HV-a i HVO-a. U ovom trenutku funkcionira i kao most između Pašalića i Naletilićevih hercegovačkih sljedbenika.

Koncepcija obrane Mladena Naletilića dosad se temeljila najednostavnoj pretpostavci: da haaško tužiteljstvo nikad neće moći dokazati da je Naletilić bio stvarni zapovjednik širokobriješke postrojbe i da je ikad bio nešto više od običnog vojnika. U optužnici se ne navode primjeri njegove izravne upletenosti u egzekucije i "operacije" etničkog čišćenja. Iz toga je obrana zaključila da svoje snage ne mora koncentiirati na osporavanje samih zločina Kažnjeničke bojne, nego, mnogo jednostavnije i lakše, na pobijanje Naletilićeve zapovjedne odgovomosti za tu postrojbu.

I doista, prema službenoj dokumentaciji nekadašnje Herceg Bosne, nominalni zapovjednik Kažnjeničke bojne bio je Ivan Andabak, poslije optužen za šverc 600 kilograma kokaina preko riječke luke. Ujedno, Mladen Naletilić nikad se nije predstavljao kao general. U svojim rijetkim novinskim. intervjuima, kao primjer skromnosti i čistog idealizma, isticao je da se odrekao časničkih činova. Po svemu sudeći, Naletilić se nikada nije hvalio generalskom titulom, smatrajući da njegovo legendarno ime, samo po sebi, izaziva hercegovačko strahopoštovanje. Na drugoj strani, generalski status ipak je jamčio maksimalnu vojničku plaću i maksimalne materijalne privilegije u HVO-u.

Kada je Naletilić stigao u Haag, njegova obrana koncipirana je na uvjerenju da ne postoje pisani tragovi o njegovu stvarnom mjestu u vojnoj i političkoj hijerarhiji Herceg Bosne. U skladu s istim konceptom, priču o Naletilićevoj marginalnoj ulozi u HVO-u i Kažnjeničkoj bojni nadopunio je i Andabak koji je prije više mjeseci u zagrebačkom zatvoru dao iskaz istražiteljima Međunarodnog kaznenog suda. Uvjeravajući haaške sugovornike da je i formalno i stvarno predvodio Kažnjeničku bojnu, Andabak je preuzeo odgovornost i krivnju za njena ratna djelovanja. Time nije učinio veliku uslugu samo svome dugogodišnjem prijatelju nego i samom Pašaliću: budući da Andabak nije tako često i izravno kontaktirao s predstavnicima hrvatskog političkog i državnog vrha, njegov iskaz znatno je otežao haašku rekonstrukciju podzemnih kanala komuniciranja između Hercegovine i Tuđmanova predsjedničkog ureda.

Preokret se dogodio s pojavom dokaza o Naletilićevoj generalskoj tituli koja sigurno nije imala tek simboličku vrijednost. Rušeći tezu o marginalcu i običnom vojniku, dokument koji svjedoči o njegovu visokom časničkom činu drastično sužava mogućnosti sadašnje haaške obrane. Dokaže li haaško tužiteljstvo ono što je hrvatskoj javnosti godinama poznato - da je Naletilić bio neokrunjeni kralj Širokoga Brijega - optuženiku preostaju samo dvije mogućnosti: da pred haaškim sucima tvrdi da njegova Kažnjenička bojna nije počinila ratne zločine ili da haaškom tužiteljstvu ponudi suradnju, postane pokajnik i ispriča istinu o svojim zagrebačkim nalogodavcima. Kako je poznato iz dosadašnje prakse Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine, tada bi imao velike šanse za mnogo blažu kaznu.

Uz obilje žrtava i svjedoka, ratne akcije Naletilićeve jedinice nije baš lako predstaviti kao herojski čin, pa Pašalić s pravom strepi da bi se u Haagu mogla pojaviti varijanta obrane koja bi mogla zapečatiti njegovu sudbinu: da bi, spašavajući samoga sebe, a ne kreatore HDZ-ova imperijalnog eksperimenta u Bosni i Hercegovini, Mladen Naletilić kad-tad mogao progovoriti. Ne samo o najmračnijim stranama hrvatsko-muslimanskog rata, nego i o akterima koji su smišljali moduse da se prevari Haaški tribunal i izbjegne njegovo izručenje.

Udiljakova i Luburićeva zadaća nije samo špijuniranje Naletilićeva odvjetnika. Njihov je primarni zadatak da njegova klijenta uvjere kako, bez pokajanja i istine, postoje još veće šanse za oslobađajuću presudu. Na sličan način Udiljak je funkcionirao u braniteljskom timu Tihomira Blaškića. Tek kad je prošlo više od pola sudskog procesa, Blaškić i njegov branitelj shvatili su da je strategija protiv interesa optuženika. Ali bilo je kasno: Blaškić je osuđen na 45 godina zatvora, a politički nalogodavci egzekucija u Ahmićima do danas su ostali nacionalni heroji i uglednici HDZ-a.