I u ovom se, novom, polemičnom, dobrom i ne, istina, Bog-zna-kako korisnom Forumu najviše vremena potrošilo na prošlost, pa se o budućnosti govorilo (ni) malo. Ali, ne treba zato očajavati, kako reče itekako uvaženi Igor Zidić, jer povijest je činjenično saglediva pa o njoj, logično, više govorimo. To da smo slabi futuristi svjedoči upravo - povijest. Jer, da nismo toliko loši futuristi, povijest bi nam izgledala znatno drukčije.

Hloverka Novak Srzić na desetu je obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske pozvala političare i (nezavisne) intelektualce te bacanjem kosti među njih - svjesno, dakako - odredila tijek emisije koja je većma sličila stekliškom, gluhom antiintelektualnom prepucavanju, a tek u rijetke trenutke na polemiku zrelih demokrata. Ideološka i prije svega moralno-intelektualna nepomirljivost Slavena Letice i Žarka Puhovskog dinamizirala je emisiju ali i, svjedoče emocionalni ispadi gledatelja, mnogima dizala tlak. No, nije se obostrano diskreditatorsko prepucavanje svelo tek na javno iskazivanje međusobne netrpeljivosti, već su Letica i Puhovski demonstrirali dva dijametralno suprotna modela sagledavanja, seciranja i tumačenja iste povijesti. S dvjema, dakako, različitim istinama. Zapanjujuća je i Letičina tvrdnja, ali tek na nivou dobre dosjetke a ne relevantne činjenice, kako su se Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak borili za istu stvar (u hrvatskoj državi, jer u onoj upokojenoj jugi bili su na suprotnim stranama barikada). No, iz različitih pobuda.

A kost koju su gosti glodali (ne)prigodičarski su govori predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ivice Račana u Saboru. Letica je u startu Mesićev govor okarakterizirao neuljudnim, neprikladnim i gotovo nemoralnim a Račanov mudrim i realnim. Za Ivu Goldsteina i Žarka Puhovskog Mesićeva je oštra kritika bivše vlasti bio itekako svrsishodan pogled istini u oči, s čime se nisu (u potpunosti) složili ni pragmatičan Ljubomir Čučić, ni pomalo rezerviran Mario Nobilo. Na Hloverkino pitanje bi li se moglo dogoditi da u Njemačkoj, na obljetnicu ujedinjenja, predsjednik i kancelar govore toliko neujednačeno? Nije trebalo postaviti hipotetičko pitanje, jer su se upravo na proslavi ujedinjenja desetljećima razdvojene Njemačke čuli, podsjeća Puhovski, upravo disonatni tonovi. S tom razlikom što je tamo kancelar bio kritičan prema prošlosti a predsjednik pomirljiv prema pogreškama koje su učinjene u neospornome činu.