Kao što je općepoznato, zagrebačka obitelj Zec, otac, majka i dvanaestogodišnja Aleksandra, ubijeni su 1991. godine, Mihajlo na pragu svoje kuće, na zagrebačkoj Trešnjevci, supruga mu i kćerka na Sljemenu. Ubojice su zločin priznale, ali zbog proceduralnih razloga nikada nisu odgovarali. Ubojstvo obitelji Zec jedna je od najstrašnijih mrlaa na hrvatskoj savjesti. Ne samo zbog okrutnosti zločina koji je počinjen i nad djetetom, nego i zbog činjenice da su apsurdnom pravnom igrom počinitelji izbjegli procesuiranje, štoviše neki su još uvijek na platnom spisku države. Mediji su nedavno u Banja Luci pronašli ostatke obitelji Zec, dvoje preživjele djece, devetnaestogodišnju Gordanu i dvije gedine starijeg Dušana. Vlada sada razmatra mogućnost da im izvansudskom nagodbom isplati obeštećenje.

Jučer je u Saboru ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović potvrdila da se ubrzano radi na zakonu kojim će se urediti pitanje nadoknade štete od djela terorizma. Riječ je, uglavnom, o namjerno uništenoj imovini Srba u područjima koja su za vrijeme rata bila pod kontrolom legalne hrvatske vlasti. Kad su svojedobno zaredala dinamitiranja srpskih kuća po hrvatskim gradovima, Tuđmanova je vlast, umjesto da presiječe takvu praksu, promijenila zakon i proglasila se nenadležnom. Oni koji su ostali bez imovine, tako na naknadu nisu mogli računati.

Kad nije moglo kod kuće, mnogi su zadovoljštinu zatražili pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji je pokazao mnogo više razumijevanja. Zbog opasnosti da Hrvatsku zapljusne čitav niz nepovoljnih presuda iz Strasbourga, kao i zbog njihova mogućeg utjecaja na međunarodnu reputaciju države, aktualna se vlast odlučila na promjenu zakona. Ministrica je jasno napomenula - što se moglo i pretpostaviti - da će cijena dinamitaških divljanja biti vrlo visoka. O razmjerima štete koju će trebati nadoknaditi, govori i podatak da je, prema tvrdnjama Ivana Zvonimira Čička, odnosno policijskih izvora koje je on kontaktirao, u Zagrebu porušeno oko 600 takvih objekata. U drugim područjima Hrvatske ta je pojava bila još raširenija.

Tako će siromašni građani Hrvatske, uz sve cehove koje im je bivša vlast ostavila, morati platiti i cijenu terorističkih djela koja su se pod njenim pokroviteljstvom događala. Neće vrijediti izgovarati se da država jednostavno, zbog oskudice, ne može platiti cijenu uništene, u zrak dignute, imovine. Nadoknada štete najmanje je što je Hrvatska dužna učiniti. Sve je te zločine trebalo i procesuirati. Ovako, paradoksalno, država će platiti odštetu za zločine za koje nitko nije odgovarao. Da su počinitelji kažnjeni, ne bi se moglo dogoditi da pojedini dinamitaši, i njihovi poslodavci, negonjeni, nekažnjeni, mirno uživaju u svojim tajkunskim bogatstvima, a cijenu njihovih zlodjela plaća cijela zajednica.