Nedavni prijekor koji je Željka Antunović, potpredsjednica SDP-a, uputila gradonačelniku Milanu Bandiću rekavši da je trebao odstupiti, a ne dopustiti da zbog njegova gafa ispašta cijela stranka, unio je među esdepeovce priličnu pomutnju. Ne toliko zbog njezina stava, već prije svega zbog nedoumice je li to dogovoreno s predsjednikom stranke Ivicom Račanom ili nije. Ako jest, znači li to da se Račan pokajao zbog podrške koju je na predsjedništvu stranke dao Milanu Bandiću, tvrdeći da će SDP stati iza njega. Ako nije, nije li onda potpredsjednica SDP-a preuzela na sebe obvezu da progovori u ime druge struje, one koja se ne slaže s upornim guranjem stranke da bezuvjetno podrži Bandića bez obzira na moguće posljedice za stranački rejting.

Predsjedništvo SDP-a će, uspije li se sastati u ponedjeljak, možda ponovno staviti škakljivu temu Bandića na dnevni red i ponovno pretresti sve opcije u novom svjetlu (u međuvremenu su razmijenjena i neka prilično oštra prepucavanja s koalicijskim partnerom HNS-om), ali do tada se ne može spriječiti da SDP-om kolaju različite priče nošene različitim predvodnicima. Sve je jače uvjerenje u dijelu stranke da je cijela situacija namještena kako bi diskreditirala Bandića i tako osnažila drugi dio stranke, te da uz iznimku Bandićeva rezultata na alko-testu sve ostalo upućuje na režiju koja bi se uskoro, na neki drugi način, mogla dogoditi i još nekim "bandićevcima" u SDP-u.

Osim toga, sve je jače i uvjerenje da bi, ako stranka u ovom slučaju ne uspije pokazati svoju već poslovičnu monolitnost, sve moglo prerasti u nešto više od običnog odlaska gradonačelnika s njegova mjesta. Naime, za dio esdepeovaca ostanak u stranci bio je motiviran činjenicom da su mogli, prigušeno doduše, iskazivati određene razlike, a Račan je to često isticao kao prednost SDP-a nad ostalim strankama. Pobijedi li struja koja se želi riješiti Bandića, uvjerena da na taj način pere ljagu sa SDP-a, moglo bi doći, kažu Večernjakovi izvori u stranci, do većih potresa od pojedinačnog nezadovoljstva Bandićevom smjenom.

Prema najradikalnijem stavu, SDP bi se mogao podijeliti na čak tri stranke, uvjetno rečeno na ljevicu, desnicu i centar. Desno krilo postalo bi neka vrsta hrvatske socijaldemokratske stranke, s naglaskom na nacionalni predznak, čime bi se, smatraju zagovornici tog krila, konačno sa socijaldemokracije u Hrvatskoj skinuo odium dijela građana, a Bandić bi trebao biti navodno logičan predvodnik toga krila. Na građanski orijentiranu socijaldemokraciju pikira najradikalniji, i najmalobrojniji, dio SDP-a, koji smatra da stranka nije opravdala povjerenje onih koji su u njoj vidjeli aktivne reformiste i koji nisu zadovoljni sporim i pipkavim društvenim promjenama. Svoju budućnost vide u okviru svih onih koji se nalaze ljevije od SDP-a po svom građanskom i socijalnom naboju. U centru ostaje, naravno, najjači dio SDP-a, Račan i njegovi ključni ljudi, uključujući i većinu onih koji su u raspodjeli dobili mjesto u izvršnoj vlasti. Financijski i rejtingom najjači dio ne bi bio brojčano bitnije umanjen, ali bi rascjep SDP-a pokazao da ni SDP nije imun od boljetica ostalih hrvatskih stranaka koje su već prošle to mučno iskustvo.

Račan je, kažu njegovi oponenti, svjestan te mogućnosti i važe prednosti i nedostatke. Ima kao i obično dva izbora. Prvi je puštanje da se nezadovoljnici sami pokažu i odu, a stranka ostane rasterećena "neposlušnih". Drugi je da ipak još jednom zaigra na svoju poznatu varijantu stišavanja napetosti i suprotstavljenih struja. Stoga glasovanje 31. siječnja u Gradskoj skupštini neće odrediti samo neposrednu budućnost Zagreba nego bi moglo pokazati i ponešto od budućnosti SDP-a.