Vjesnik: 18. 01. 2002.
U Hrvatskoj jednako šute i obrazovani i neobrazovani
Ljudi se boje go
voriti i zbog neizvjesne budućnosti ekipe na vlasti. Ima li smisla, pita se većina građana ove zemlje, išta govoriti, ako će se vratiti oni koji su sve to tako »uspješno« sredili?MIRJANA KRIZMANIĆ
Vrlo se često i u vrlo različitim prigodama spominje »hrvatska šutnja«, ponajviše kao prigovor upućen intelektualcima. Ne ulazeći u raspravu o definiciji tko jest, a tko nije intelektualac (jer to zasigurno nisu svi koji su visoko obrazovani), mogli bismo pojednostavljeno reći da u Hrvatskoj šute i obrazovani i
neobrazovani, pa se treba upitati zašto je to tako. Čini se opravdanim u razmatranje hrvatske šutnje uključiti čitavo društvo, jer za razumijevanje situacije u kojoj je Hrvatska i nije potrebno neko posebno obrazovanje. Zdrav nam razum kaže da je zemlja opustošena ratom i različitim oblicima pljačke. Sve više uviđamo da nam ništa od toga neće biti vraćeno, zahvaljujući politici prethodne i neodlučnosti nove vlasti, te podobnima koji državom pokušavaju upravljati ponovno promičući svoje bližnje i daljnje rođake, prijatelje, znance i moguće uslugodavce.Većina ljudi u državi sve to vidi, čuje, shvaća i – šuti. Na pitanje »zašto?« nema jednostavna odgovora, jer je ta šutnja višestruko i složeno motivirana.
Jedan je od razloga svakako strah koji je mnogim ljudima, koji su odšutjeli vrijeme socijalizma, u kosti utjerao silovit način pokojnog (prvog) predsjednika, koji nije prezao i na najmanji prigovor ili kritiku odgovoriti uvredama, prijetnjama i iskrivljenim interpretacijama. Daljnji je razlog osjećaj nesigurnosti koji je zahvatio čitavo društvo.
Tisuće su ljudi stradale na različite načine tijekom rata, mnogi su zahvaljujući pljačkaškoj pretvorbi ostali i bez posla, a mnogima je tek nedavno obznanjeno da su bili praćeni i prisluškivani. Vrijeme preživljavanja ne ostavlja mogućnost za prigovore vlasti, time se mogu baviti samo oni koji se profesionalno bave politikom i za to primaju visoke plaće.
Mnogi smatraju da se izvan politike ništa i ne može ostvariti, pa se uključuju u stranke i strančice i tamo čekaju neka bolja vremena u kojima će, možda, i oni doći do neke dobro plaćene ili značajne funkcije.
Ljudi se boje govoriti i zbog neizvjesne budućnosti ekipe na vlasti. Ima li smisla, pita se većina građana ove zemlje, išta govoriti, ako će se vratiti oni koji su sve to tako »uspješno« sredili? Misle li ovi, koji već dvije godine ne mijenjaju zakone niti skraćuju vrijeme zastare za niz zlodjela protiv ove zemlje i njenih ljudi, zaista uvesti pravnu državu ili su to sve još neke kvazipolitičke igre? Čak se ni političari od kojih smo mnogo očekivali ne sustežu pokazati sklonost goloj, očitoj trgovini, zanemarujući moralna načela i europske uzuse pristojna vladanja.
U zemlji u kojoj je toliko toga dopušteno mimo zakona i vladavine prava, ima li uopće smisla otvoriti usta i izvrgavati se bilo kakvoj opasnosti ili čak samo krivim pogledima susjeda? Zaključak da nema smisla vjerojatno je najsnažniji i najporazniji uzrok tzv. »hrvatske šutnje«.
Ako većina građana neke države smatra da ne može ništa učiniti kako bi promijenila ono što smatra neispravnim, štetnim i pogubnim za vlastitu budućnost i budućnost svoje djece, tada je ta država zaista prepuštena na milost i nemilost onima koji njome vladaju ili se njome koriste.
Ima, dakako, i onih koji povremeno pruže neki otpor, pa se udruženi pojave na Markovu trgu ili pred nekim od ministarstava, ne bi li za neko područje djelatnosti izborili neka prava ili zaštitili svoje interese. Većina šuti o općem dobru za koje bi se političari trebali boriti, ne vjerujući, čini se, više ni u opće dobro ni u takve političare.
Pet godina nakon rata, a punih deset godina od zadobivanja samostalnosti i mogućnosti razvoja demokratskog društva, ništa se u tom društvu nije bitno promijenilo. Mladi, obrazovani ljudi ne uključuju se u društvene aktivnosti niti za njih pokazuju interes nego nastoje otići iz ove zemlje. Civilne udruge, koje navodno postoje u velikom broju, niti se čuju niti vide, a svakako nitko ne osjeća njihov utjecaj na funkcioniranje države.
Novine pišu o prekršajima i samovolji npr. gradonačelnika Zagreba, ili o nesposobnosti i trajnu nesnalaženju nekih ministara, ali iza toga se ništa ne događa. Političari trguju, podobni uživaju, a narod pati i šuti.
Nekolicina tzv. intelektualaca dobila je prigodu da se u nekim televizijskim emisijama, namijenjenima »puštanju pare«, oglasi i kaže što vidi, čuje i o svemu tome misli. Političari to i ne slušaju, narod se malo razveseli, posljedica nema.
Svi kao da smo zaboravili da je ova država nastala na prvom mjestu zahvaljujući zajedništvu, borbenosti i požrtvovnosti čitavog naroda. Zajedništvo je lako potaknuti, ako opet pročujemo, progledamo i prepoznamo vlastitu snagu. Borbenost u vrijeme mira znači oglasiti se kad je potrebno, boriti se za svoja stajališta i uvođenje vladavine prava. I to sve, dakako, požrtvovno. Iako je činjenica da smo svi za to u manjoj ili većoj mjeri sposobni, veća je odgovornost na obrazovanijim članovima zajednice, jer im više obrazovanje omogućuje da bolje i jasnije oblikuju svoje kritike i prijedloge. Vrijeme je da ih što više napokon preuzme tu odgovornost.
Autorica je sveučilišna profesorica psihologije u mirovini.