Vlada je, saznajemo, procijenila da joj nije u interesu u potpunosti ispuniti obvezu smanjivanja zaposlenih u MORH-u i MUP u za 10.000 osoba, pa sad - s razlogom, ali malo prekasno - preuzima rizik da Hrvatsku izloži novoj međunarodnoj poluizolaciji

Vijest dana jučer je stigla iz kuloara hrvatske središnje banke, prema kojoj bi guverner dr. Željko Rohatinski “mogao napustiti svoje radno mjesto iz zdravstvenih razloga”, iako su u HNB-u “zadovoljni rezultatima rada u prošloj godini”.

To je zadovoljstvo utoliko veće jer je lani Hrvatska inflaciju zadržala pri EU-razini od superniskih 2,6 posto, nasuprot pretpostavljenih 4,5 posto godišnjega rasta, održavši i stabilno precijenjeni tečaj kune, uz znatno poboljšanu likvidnost ukupnog financijskog sustava. Time je središnja banka ispunila ključne kriterije iz stand-by sporazuma sa MMF-om (neto devizne rezerve i neto domaća aktiva HNB-a). No, Vlada, kao upravitelj i vlasnik državne i javne imovine nije ispunila i obvezu smanjivanja zaposlenosti u državnom sektoru za 10.000 osoba, pa su u pitanje došli ne samo taj stand-by sporazum koji istječe potkraj svibnja, nego i izgledi za sklapanje novog, pa stoga i kredibilitet prvog čovjeka monetarne vlasti, guvernera HNB-a.

Trenutačno nije moguće saznati “konačnu istinu”: jesu li HNB i Vlada odlučile “mekano” smijeniti Rohatinskoga i imenovati novoga guvernera, i jesu li spremni zagristi vrlo kiselu jabuku svojevrsnoga prekida većine veza sa MMF-om, izbjegavajući provesti lani preuzetu obvezu smanjivanja broja zaposlenih u MORH-u i MUP-u za ukupno 10.000 osoba. U igri je, naime, ne samo ime novoga guvernera, niti samo popis osoba za otkaz u državnom sektoru, nego prije svega cjelina ekonomske i privatizacijske politike, kao i cjefina politike hrvatskih integracijskih aktivnosti na putu u EU.

Nije isto odlazi li se u Evropsku uniju u roku od doglednih šest godina ili ne prije 2020. Nije isto integrira li se hrvatsko gospodarstvo u sustav EU-a uz kronično precijemjeni tečaj kune ili čak uz potcijenjeni tečaj. Nije, naposljetku, isto hoće li Hrvatska u EU ući nakon što strancima sa Zapada rasproda svu vredniju imovinu, ili će ući baš zato što to neće uraditi. Vladati vlastitom ekonomskom sudbinom znači vladati vlastitim fiskalnim, monetarnim i imovinskim potencijalom, a ne samo himnom, zastavama i lijepim izjavama čelnika.

Hrvatska danas ima rekordan vanjskotrgovinski manjak od 4,1 milijardu dolara, rekordan vanjski dug od blizu 12 milijardi dolara, kronično stagnirajući izvoz i opadajući promet svoje konfekcije, kemijskih proizvoda, naftnih derivata, namještaja i hrane na tržištu EU-a. Novi rast izvoza Hrvatska ostvaruje samo u BiH i SRJ, ali još u skromnim godišnjim iznosima. Banke su joj pune novaca, ali više nisu - hrvatske.

Odustane li od ispunjavanja preostalih obveza iz aktuelnog stand-by sporazuma, vrijednog 254 milijuna dolara (koja nije koristila!), ali i od sklapanja novog, Hrvatska bi se ponovno mogla naći u svojevrsnoj međunarodnoj poluizolaciji, koja bi utjecala na znatan pad njezina rejtinga u svijetu kapitala. To bi istodobno poskupjelo nove strane zajmove, te blokirano nove strane investicije, pa tako smanjilo cijenu poduzeća pred privatizacijom.