Novi list: 19. 01. 2002.

POLITIKA I FINANCIJE: HRVATSKI REJTING U SVIJETU BIZNISA OPET NA ISKUŠENJU

Hrvatska pred novim ucjenama MMF-a

Vlada je, saznajemo, procijenila da joj nije u interesu u potpunosti ispuniti obvezu smanjivanja zaposlenih u MORH-u i MUP u za 10.000 osoba, pa sad - s razlogom, ali malo prekasno - preuzima rizik da Hrvatsku izloži novoj međunarodnoj poluizolaciji

Piše: Ivo JAKOVLJEVIĆ

Vijest dana jučer je stigla iz kuloara hrvatske središnje banke, prema kojoj bi guverner dr. Željko Rohatinski “mogao napustiti svoje radno mjesto iz zdravstvenih razloga”, iako su u HNB-u “zadovoljni rezultatima rada u prošloj godini”.

To je zadovoljstvo utoliko veće jer je lani Hrvatska inflaciju zadržala pri EU-razini od superniskih 2,6 posto, nasuprot pretpostavljenih 4,5 posto godišnjega rasta, održavši i stabilno precijenjeni tečaj kune, uz znatno poboljšanu likvidnost ukupnog financijskog sustava. Time je središnja banka ispunila ključne kriterije iz stand-by sporazuma sa MMF-om (neto devizne rezerve i neto domaća aktiva HNB-a). No, Vlada, kao upravitelj i vlasnik državne i javne imovine nije ispunila i obvezu smanjivanja zaposlenosti u državnom sektoru za 10.000 osoba, pa su u pitanje došli ne samo taj stand-by sporazum koji istječe potkraj svibnja, nego i izgledi za sklapanje novog, pa stoga i kredibilitet prvog čovjeka monetarne vlasti, guvernera HNB-a.

Trenutačno nije moguće saznati “konačnu istinu”: jesu li HNB i Vlada odlučile “mekano” smijeniti Rohatinskoga i imenovati novoga guvernera, i jesu li spremni zagristi vrlo kiselu jabuku svojevrsnoga prekida većine veza sa MMF-om, izbjegavajući provesti lani preuzetu obvezu smanjivanja broja zaposlenih u MORH-u i MUP-u za ukupno 10.000 osoba. U igri je, naime, ne samo ime novoga guvernera, niti samo popis osoba za otkaz u državnom sektoru, nego prije svega cjelina ekonomske i privatizacijske politike, kao i cjefina politike hrvatskih integracijskih aktivnosti na putu u EU.

Nije isto odlazi li se u Evropsku uniju u roku od doglednih šest godina ili ne prije 2020. Nije isto integrira li se hrvatsko gospodarstvo u sustav EU-a uz kronično precijemjeni tečaj kune ili čak uz potcijenjeni tečaj. Nije, naposljetku, isto hoće li Hrvatska u EU ući nakon što strancima sa Zapada rasproda svu vredniju imovinu, ili će ući baš zato što to neće uraditi. Vladati vlastitom ekonomskom sudbinom znači vladati vlastitim fiskalnim, monetarnim i imovinskim potencijalom, a ne samo himnom, zastavama i lijepim izjavama čelnika.

Hrvatska danas ima rekordan vanjskotrgovinski manjak od 4,1 milijardu dolara, rekordan vanjski dug od blizu 12 milijardi dolara, kronično stagnirajući izvoz i opadajući promet svoje konfekcije, kemijskih proizvoda, naftnih derivata, namještaja i hrane na tržištu EU-a. Novi rast izvoza Hrvatska ostvaruje samo u BiH i SRJ, ali još u skromnim godišnjim iznosima. Banke su joj pune novaca, ali više nisu - hrvatske.

Odustane li od ispunjavanja preostalih obveza iz aktuelnog stand-by sporazuma, vrijednog 254 milijuna dolara (koja nije koristila!), ali i od sklapanja novog, Hrvatska bi se ponovno mogla naći u svojevrsnoj međunarodnoj poluizolaciji, koja bi utjecala na znatan pad njezina rejtinga u svijetu kapitala. To bi istodobno poskupjelo nove strane zajmove, te blokirano nove strane investicije, pa tako smanjilo cijenu poduzeća pred privatizacijom.

Čini se kao da u toj igri mačke i miša, hrvatska vlast sada vuče dobre poteze, ali s velikim i nepopravljivim zakašnjenjem.