Politička ravnoteža u EU-u pomakla se prema desnici, kako u EU-u, tako i u europskim institucijama. To je postalo uočljivo nakon što je od Nove godine šestomjesečno predsjedanje EU-om preuzeo Madrid i pogotovo nakon izbora irskog liberala Pata Coxa na mjesto predsjednika Europskog parlamenta. Te promjene imat će za posljedicu i neke promjene u Unijinoj balkanskoj politici, a dakle i prema Hrvatskoj. Nema sumnje da će se nastaviti trend "civiliziranja desnice", odnosno rada sa i u desnim strankama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Srbiji, a iz tog društva bit će isključena jedino partija bosanskih Srba - SDS.

Predsjedanjem Pata Coxa počinje treći uzastopni mandat desnog krila Parlamenta, što znači da će politička desnica imati, ako Cox ostane do kraja mandata, sedam i pol godina neprekinutog vodstva. Donedavno, između europskih socijalista i kozervativaca, vladao je dogovor o podjeli vlasti u Parlamentu. Ali, nakon što je desnica odnijela veliku većinu na izborima 1999., desnim strankama otvorila se mogućnost da vladaju same.

Pat Cox i predsjednik Europske komisije Romano Prodi su liberali u klasičnoj, europskoj liberalnoj tradiciji. No vlada u Madridu, koju vodi Jose-Maria Aznar, koji je sada i na čelu Europskog savjeta, mnogo je više nadesno. Premijer Aznar na tome mjestu nasljeđuje belgijskog premijera Guya Verhofstadta koji je također naslijedio liberala, danskog premijera Andresa Fogha Rasmussena. Politička sklonost premijera Aznara postala je očita već na početku mandata podrškom koju je dao Silviju Berlusconiju, pošto je ovaj natjerao na ostavku svog proeuropskog vanjskog ministra Renata Ruggerija koji je Farnesinu napučio lijevim kadrovima. Skandal oko odlaska Ruggerija u zemlji u kojoj su vlade konstantno i komotno padale takvim tempom da je to postalo anegdotalno, izazvao je transeuropski skandal upravo zato jer je Ruggerio bio garancija da će Italija i dalje podržavati vladajuću politiku EU-a, onu koju definiraju Njemačka, Francuska i odnedavno Velika Britanija, sve tri zemlje čije su vlade lijevo od centra. Silvio Berlusconi, koji se politički opisuje sličnim Georgeu Bushu, nastoji ugurati Italiju u europski liderski trio. To mu neće uspjeti, ali će - manje uz pomoć Španjolske, koja je vrlo pragmatična, a više tako da će svakih toliko istrčati s potezima u kojima će preferirati Ameriku pred EU-om - ishoditi za Italiju bolji deal unutar Unije.

Mislim da će baš Berlusconijeva politička igra biti odlučujuća - on će kočiti sve "zajedničke" europske projekte - od zajedničke obrane, zajedničke vanjske i unutarnje politike, zajedničkih snaga za brzo djelovanje, zajedničke tjeralice, dakle sve segmente u kojima se države moraju odreći dijela svog suvereniteta u ime jačanja Unije. U razmjenu za pristanak, tražit će bolje mjesto za Italiju, a europski partneri davat će mu toliko koliko je potrebno da projekt eura ne dođe u pitanje. Unutar Unije, prevlast desnice znači veći naglasak na "suradnji medju državama", što, običnim riječima rečeno, znači slabije procese koji vode integraciji EU-a u smislu zajedničke politike formulirane u sjedištu u Bruxellesu. Kao što to već pokazuje Italija, u ovom razdoblju, dobar dio odlučivanja seli se iz Bruxellesa natrag u glavne gradove, s tim da nema povratka na staro - što je već "zajedničko", tako i ostaje. Makar svi bili kao Berlusconi, euro, taj najveći zajednički projekt, ostaje. Taknuto-maknuto.

Medjutim, čak sedam od petnaest zemalja članica danas ima desne vlade, četiri više nego u doba velikih socijalističkih pobjeda krajem devedesetih. Ako, kako se očekuje, desnica odnese travanjske izbore u Portugalu, socijalisti će izgubiti većinu unutar vijeća vanjskih ministara, a promjene će biti još značajnije ako do izbora desnice dođe u Francuskoj i Njemačkoj.

Kakav će utjecaj politički pomak nadesno imati na europsku politiku prema Hrvatskoj, i prema regiji zapadnog Balkana? Jedan od znakova mogao bi biti što su zadnjih mjeseci desne europske partije, zastupljene u Europskom parlamentu počele, pogotovo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, raditi s domaćim desnim strankama, odnosno s HDZ-om i SDA. U Srbiji bi se mogao napraviti sličan politički izbor, odnosno sačuvati Vojislav Koštunica u bilo kojoj političkoj inkarnaciji. U svakom slučaju, kontakti, putovanja, izobrazba prihvatljivih desnih kadrova stranaka iz regije postali su mnogo češći nego ranije. A zašto je tome tako, to je tek zanimljivo.

Svakako, prihvatila se činjenica da u elektoratu tih stranaka leži veliki dio političke naklonosti građana i zato se pokušava baš te stranke dovesti do standarda ponašanja i ideologija kakve imaju normalne europske desne stranke. Svatko razumije da je to beskrajno važno, kao i to da će civiliziranje HDZ-a biti tvrd orah. Posao će trajati jako, jako dugo, a sve dok traje, Hrvatska može samo mahati repom pred zatvorenim vratima Unije. Međutim, desne europske stranke uglavnom i misle da Balkan, dakle i Hrvatsku, treba držati podalje od članstva, tako da će se antieuropska hrvatska desnica odlično složiti sa svojim europskim partnerima oko glavnog - da Hrvatska ostaje na Balkanu koji ostaje izvan Europe.