ŠTO JE BILO POSLIJE ŽRTVE U GROBU, POČINITELJI I NARUČITELJI NA SLOBODI

Ubojice obitelji Zec više ne mogu odgovarati, za ubojicom Reihl-Kira i drugova opet je raspisana tjeralica, smrt borca za ljudska prava Darka Jurišića još nije razjašnjena ...

Nagodbom s Gordanom i Dušanom Zec, čiji su roditelji i dvanaestogodišnja sestra 1991. godine ubijeni na vrlo okrutan način, a kojom bi im hrvatska država bila dužna isplatiti materijalnu odštetu, jedini je pravni korak koji je zahvaljujući zakonskim propustima čitavo desetljeće nakon njihove tragične smrti moguće poduzeti. Nakon jedanaest godina ubojice obitelji Zec više nije moguće procesuirati na hrvatskim sudovima, za njihov slučaj nije nadležan Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, kao ni Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, ukratko, zločin koji po svim mjerilima ostvaruje obilježja ratnog zločina nad civilima, zločina protiv čovječnosti kažnjivog po svim svjetskim konvencijama, a koji ne zastarijeva, hrvatska će Vlada riješiti materijalnom odštetom preživjeloj djeci zvjerski poubijane obitelji.

Osim kvalifikacije ratnog zločina, ubojstvo obitelji Zec definitivno je ubojstvo s političkom pozadinom koje, na žalost, na našim prostorima u proteklom desetljeću nije bio osamljen slučaj, a većina njihovih počinitelja danas su slobodni građani sa svim pripadajućim pravima. Odmah nakon ubojstva Mihajla, a potom Mirjane i Aleksandre Zec u prosincu 1991. godine, osumnjičeni su uhićeni, da bi protiv njih bila podignuta i optužnica, no unatoč priznanju djela, proceduralni propust, odnosno davanje iskaza bez nazočnosti odvjetnika, rezultirao je puštanjem ubojica na slobodu. Odlukom Vrhovnog suda iz 1994. godine, prema kojoj nakon oslobađajuće presude nije više moguće obnoviti postupak na štetu optuženika, slučaj je pao u vodu.

Posljednji, ujedno i jedini korak na koji se opunomoćenik Gordane i Dušana Zec, odvjetnik Anto Nobilo, odlučio jest nagodba s hrvatskom Vladom, a Nobilo nam je potvrdio da je odluka Vrhovnog suda iz 1994. godine u ovom procesu bila konačna.

Za ubojstvo obitelji Zec neupitna je odgovornost hrvatske države budući da postoje dokazi prema kojima su počinitelji pripadnici Merčepove jedinice, pričuvnog sastava MUP-a. Puškom kojom je ubojstvo počinjeno koristili su se pripadnici specijalnih policijskih jedinica, postoje iskazi svjedoka i još niz dokaza koji upućuju na njih — pojasnio nam je Nobilo te potvrdio da ni Haaški sud nije nadležan za njihov slučaj.

Na cesti Osijek—Tenja u srpnju 1991. u automobilu su izrešetani policijski načelnik Josip Reihl-Kir, potpredsjednik Izvršnog vijeća Goran Zubundžija i vijećnik Milan Knežević, dok je predsjednik Mjesne zajednice Tenja Mirko Tubić uspio preživjeti unatoč ranama iz kalašnjikova. Reihl-Kir je u to vrijeme bio jedan od glavnih pregovarača s pobunjenim Srbima i jedina osoba koja je možda i mogla bar donekle utjecati na smirenje sukoba, da bi nakon njegova okrutnog ubojstva funkciju pregovarača preuzeo lokalni HDZ. Član te stranke, koji je poslije optužen za ubojstvo, Antun Gudelj, a za kojim trenutačno traga Interpol, nedugo nakon masakra je pobjegao u Austriju, pa zatim u Australiju. Na suđenju u odsutnosti pred Županijskim sudom u Osijeku 1996., osuđen je na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu, nakon čega je dopremljen u Hrvatsku. U ponovljenom postupku Antun Gudelj priznaje trostruko ubojstvo, no Vrhovni sud 1997. donosi skandaloznu odluku da se ubojica prema Zakonu o oprostu pomiluje.

Haaški sud odbio je tužbu koju je pred Tribunalom podnijela supruga ubijenog Jadranka Reihl-Kir, no tužba Ustavnom sudu na oslobađajuću presudu za ubojicu rezultirala je ponovnim raspisivanjem tjeralice.

Kako se Antun Gudelj, za kojim je raspisana i Interpolova tjeralica, nalazi u Australiji, Ministarstvo pravosuđa je zbog optužbe za tri kaznena djela kvalificiranih ubojstava i jedno u pokušaju zatražilo njegovu ekstradiciju — izjavio nam je odvjetnik Slobodan Budak, opunomoćenik Jadranke Reihl-Kir. Na pitanje postoji li mogućnost da se protiv Antuna Gudelja provede ponovno suđenje u odsutnosti, Budak nije mogao sa sigurnošću odgovoriti, a pojasnio nam je da o tome odlučuje sud.

Gotovo dvije godine nakon pogibije jednog od istaknutijih aktivista nevladinih udruga i borca za ljudska prava Darka Jurišića, okolnosti prometne nesreće u kojoj je smrtno stradao još uvijek nisu razjašnjene. Nesreća se dogodila na autocesti u blizini naplatnih kućica pokraj Slavonskog Broda u jeku predizborne parlamentarne kampanje, a nagađanja članova nevladinih udruga da se u tom slučaju moglo raditi o namještenoj nesreći možda bi i išla u prilog tezi o kolektivnoj paranoji, da događaji koji su uslijedili nisu otvorili mogućnost da smrt Darka Jurišića nije bila slučajna.

Nakon saznanja da je Franjo Tot, jedan od članova HHO-a, istodobno bio i djelatnik SIS-a, Helsinški odbor mu otkazuje članstvo, da bi Tot sa svojom ispovijesti ubrzo izišao u nekim medijima. U posljednjem telefaksu upućenom HHO-u sredinom ožujka prošle godine, Tot je, među ostalim, napisao kako je u vrijeme kada je u jednom dnevnom listu objavljen razgovor s njim, "bio pod dojmom Jurišićeve smrti i spoznaje da nije mogao učiniti ništa, a da sebe ne dovede u smrtnu opasnost". Osim toga, kao razlog svog istupa u medijima, navedena je sumnja u namještenu pogibiju Darka Jurišića.

Najava tadašnjega glavnog državnog odvjetnika Berislava Živkovića u svibnju 2001. godine o pokretanju istrage kojom bi se trebale utvrditi okolnosti nesreće, a koja je vođena u sklopu istrage oko operacije "Kameleon", bila je posljednje što je u čitavom slučaju učinjeno. Nakon toga HHO više nije dobio nikakav odgovor od nadležnih institucija, pa ni od Radovana Ortynskog u čiju je nadležnost prešla istraga. Posljednje što su aktivisti HHO-a pokušali jest dopis ministru obrane Jozi Radošu, očekujući da bi se u dosjeima tajnih službi mogle pronaći dodatne informacije. Na pitanje je li pogibija Darka Jurišića jedno u nizu isplaniranih političkih ubojstava, izvršni direktor HHO-a Tin Gazivoda nam je kazao:

Ne možemo konstatirati da se radi konkretno o ubojstvu s političkom pozadinom, ali odgovor na to pitanje trebala bi dati istraga i nezamislivo je da ona toliko dugo traje. Unatoč našim naporima da iz Državnog odvjetništva doznamo u kojoj je fazi taj proces, još nismo uspjeli dobiti nikakav odgovor, ni reakciju.

Zbog ubojstva potpredsjednika Hrvatske stranke prava Ante Paradžika u rujnu 1991., četvorici počinitelja su izrečene zatvorske kazne, da bi 1994. bili pomilovani i pušteni iz zatvora.