Puna dva tjedna velikog medijskog pritiska bila su potrebna Milanu Bandiću i SDP-u da shvate kako su vremena u kojima su se hrvatski političari iz neprilika sličnih Bandićevim izvlačili tek s pokojom »ogrebotinom« - prošlost. Jer, vijest o njihovim pijanim vozačkim eskapadama nije ni stizala u medije, a policajcima nije na pamet padalo da političare takvog kalibra ganjaju po gradu.

SDP ne obiluje političarima koji medije znaju upregnuti u svoje interese. Bandić je bio jedan od rijetkih svjesnih političke snage koje donosi medijski podržana uloga političara iz naroda i za narod. No, upravo su ga mediji koštali funkcije. Bandić, naime, nije shvatio da su i mediji duboko zakoračili u »novo vrijeme« u kojem se jednom objavljena činjenica ne može pomesti pod tepih zaborava. Pogotovo ako vijest svjedoči, i to ne kao prva, da se narodski gradonačelnik u praksi rado ponaša kao da za njega ne vrijede ista pravila kao za ostale građane. Takvo što više se ne da zataškati svođenjem priče na »dva gemišta«. I dobro je da je tako.

Hrvatska politika predugo boluje od kroničnog nedostatka odgovornosti. U posljednjih deset godina istaknuti igrači nestajali su s političke scene samo ako ih je bolest prisilila na to. Za stotine tisuća nezaposlenih, za državne financije u katastrofalnom neredu, za karikaturalno pravosuđe, za tajkunariju zvanu privatizacija... uvijek su bili krivi svi samo ne političari koji su donosili zakone i odlučivali kako će se ti zakoni primjenjivati. Bandić je svoju grešku platio, i to je dobro.