Ako svi želimo odmah i više, odgovori na pitanje koje je Romano Bolković postavio gledateljima - »Jeste li zadovoljni radom Vlade?« - sasvim su razumljivi. Naime, gotovo 90 posto na »2 u 9« odgajanih gledatelja nezadovoljno je rezultatima Račanova kabineta. Građani su 3. siječnja glasovali za promjene. I to one koje je nadahnuto - što je bio jedini neuspavljujući dio emisije - pobrojio Bolković u petominutnom raskrinkavanju karaktera hadezeove, ali i koalicijske vlasti. U politiku ne ulaze (samo) pametni, sposobni i moralni, dakle, odlikaši, već - teško je ne složiti se s Bolkovićem - oni kojima je ideal prvi put, i to na račun poreznih obveznika, sjesti u A 8. Takve nimalo ne boli glava zbog 400 tisuća nezaposlenih, minornih penzija i nevidljive perspektive.

Negdašnja je oporba dobila izbore upravo zbog (naivne) nade da ćemo, konačno, svi postati jednaki, jer za vrijeme Tuđmana i HDZ-a postojala je kasta jednakijih, nedodirljivih, privilegiranih i pravdi nedostupnih. Postoje li danas takvi? Sve ih je, Bogu hvala, manje, što, uostalom, pokazuje i slučaj Bandića, jednog od najmoćnijih ljudi u zemlji. No, tako dugo će pošteni biti diskriminirani dok lopovi (pa i ubojice) slobodno šeću ulicama. Tako dugo dok će se pljačkaši, ili oni koji su pljačke omogućili, titulirati s »uvaženi« ili »ugledni«, nepoštenje će biti profitabilan ideal, a poštenje hir nesposobnih budalaša. Taj moralni aspekt društva jednako je bitan kao i zapošljavanje. Bez onog prvog, ovo drugo se nikada neće ostvariti.

I, kakav je bio razgovor Bolkovića s gostom Goranom Granićem? Uljuđen i uglađen, ali nedinamičan, na trenutke očajno dosadan. Pa, tko normalan može gledati dva sata emisije koja je imala tek jednu, dvije kratke amplitude? Umjesto plodne polemike, Bolković je odabrao često i neobavezno ili općepoznato ćavrljanje, koje me neprestano sililo na zijevanje. Stil kojim Bolković razgovara s gostom spada u debelu prošlost te sve više sliči nesvrhovitim i mediju neprimjerenim razgovorima Branimira Bilića s misliteljima 21. stoljeća.

Eeee, štioci dragi, kako bi nama i bilo bolje kada državom upravljaju političari koji ne mogu u auto sjesti trijezni. I takvi nas voze, dakako, do prvog jarka. Još je jedan državni činovnik na fantastičan način demonstrirao odgovornost i poštenje. Stanoviti je Miho Mioč, šibensko-kninski dožupan, član HDZ-a, sletio s ceste, ostavio auto u jarku, skinuo, da zamete trag (zamislite vi tu količinu pameti!), tablice s auta i dao petama vjetra. Iako je poštenjak poslao vučnu službu po svoj slupani auto, policija ga je pronašla (zahvaljujući savjesnom građaninu) i nakon puhanja ustanovila sasvim pristojnu količinu alkohola u Miočovu tijelu. Još jednom: s obzirom na to tko nas i u kavom stanju vodi, odlično živimo.