Opet je zablistao, opet se o njemu raspituju u eminentnim politološkim krugovima, opet je potresao okoštali politički establišment, još jednom je sve zasjenio svojom neiscrpnom i začudnom političkom imaginacijom. Nakon zahtjeva da tri stranke petorke mogu staviti veto na zakonske prijedloge i odluke prije nego uopće uđu u proceduru izvršne i zakonodavne vlasti, sada je predložio osnivanje saborskog Odbora za nadzor izvršne vlasti. Tom bi odboru trebali biti dostupni svi dokumenti, a na njegovu čelu bi bio član neke oporbene stranke.

Onoliko koliko u ova dva zahtjeva, zahtjeva za vetom i zahtjeva za saborskim nadzornim odborom (inače, mr. Anto Đapić tvrdi da u dalekoj Norveškoj postoji sličan parlamentarni odbor), ima proturječja i kontradikcija, toliko ima proturječnosti u Draženu Budiši. Elem, zahtjevom da političke stranke imaju pravo veta prije nego neki prijedlozi dođu do izvršne, a kamoli zakonodavne vlasti, Budiša je težio totalnom zamračenju osnovne demokratske procedure. Ne treba biti previše upućen u politiku da bi se shvatilo kako ovaj prijedlog za svoj najvažniji smisao ima oduzimanje prava javnosti o "pravodobnom i točnom informiranju". Tako veliki strah od javnosti govori o količini prljavog rublja koje političari žele skriti, ali i o volji za apsolutnom kontrolom informacija kao volji za apsolutnom moći. Naravno, uz javnost, zakinuti bi bili i niže rangirani političari u vladajućim strankama, a o oporbi da i ne govorimo.

Tek u tom kontekstu u cijelosti je vidljiva i licemjernost ideje da se utemelji saborski Odbor za nadzor izvršne vlasti kojem bi na čelu bio oporbeni političar. Da, gospodo draga, moći ćete kontrolirati tek ono što prođe orwelovsku kontrolu neinstitucionalnoe političke koordinacije stranaka petorke. O apsurdnosti uspostavljanja takvog odbora u parlamentu, tijelu koje je po definiciji zaduženo za kontrolu i ograničavanje moći izvršne vlasti, ne treba mnogo govoriti. Zahtjev da se na takav plitki način ojača uloga parlamenta u političkom sustavu, govori samo o želji da izvršna vlast i dalje bude privilegirana u odnosu na zakonodavnu i pravosudnu vlast.

Pri tome zbilja divljenje izaziva Budišina golema potreba da rigidni osobni makijavelizam zaogrće u plašt općeg dobra i interesa javnosti. Naravno, ta potreba je obrnuto proporcionalna dojmu koji taj čovjek ostavlja u javnosti. U zraku se gotovo može opipati želja za osvetom i osjećaj izdaje kada govori o Goranu Graniću i ostalim HSLS-ovim ministirima. Što se više susteže i nastoji biti hladan i objektivan, to više iz njega izbija jal i želja za konačnim dokazivanjem da je najpametniji, najmoralniji i najvjerodostojniji političar u Hrvatskoj.

Dražen Budiša je nekada davno, prije desetak godina, još imao karizmu moralnog i vjerodostojnog političara. Od te karizme danas nije ostalo ništa. Možda tek jalni eho one užasne rečenice "Imamo ključeve Amruševe" kojom se Budiša, čini se, oprostio i od samog sebe. Od tada, na političkoj sceni su stalno suprotstavljeni jedni drugom Dražen i Budiša. I u toj iscrpljujućoj borbi dodijali su već i Svevišnjemu.