Za razliku od Tuđmanove taktike, kada je 1997. Hrvatska ispunila ucjene MMF-a, a sama prekinula stand-by sporazum, Račan bi morao odbiti ucjene i tražiti novi sporazum

Pet dana uoči dolaska izaslanstva Međunarodnog monetarnog fonda u Zagreb, gdje će sa čelnicima Vlade i Hrvatske narodne banke, analizirati ispunjavanje hrvatskih obveza iz važećeg stand-by sporazuma (koji istječe u svibnju), kao i sadržaj novog za narednih 18 mjeseci, i premijer Račan i guverner Rohatinski sa svojim su prvim suradnicima na velikoj kušnji. Naime, na najnovije kritike i otvorene ucjene MMF-a, Hrvatska će morati ili pokleknuti, ili žestoko uzvratiti. Posljedično će, i u prvom i u drugom slučaju, najvjerojatnije i izvršna i monetarna vlast dospjeti pred ostavke, smjene ili nove izbore.

Iako MMF-ovi analitičari u svojim kritikama hrvatske politike koriste standardni ekonomski rječnik, na njihovoj meti nisu ovdašnje gospodarske reference (jer, one su upravo prema MMFovim standardima OK), nego ukupna politika zemlje, osobito u odnosu na novokomponirani Zapadni Balkan, ali i širu jugoistočnu Evropu. Trenutačno su, tobože, najspornije stvari Vladino otezanje sa smanjivanjem zaposlenih u vojsci i policiji za gotovo 10.000 osoba, i namjera da se proračunskim novcem i prihodima od privatizacije potiču gradnja auto-ceste Zagreb-Split i zapošljavanje na tom i nizu drugih projekata od nacionalne važnosti. Protiveći se tim projektima i kritizirajući održavanje vojske i policije u postojećem sastavu, MMF se zapravo zalaže za novu Hrvatsku, koja će na minimum, nakon zrakoplovstva i mornarice, dovesti i kopnene snage, koja će kvalitetnijom policijom više nego dosad štititi interese stranih ulagača, koja će proračunskim i privatizacijskim prihodima snažnije poticati regionalne, nego nacionalne projekte infrastrukture i zapošljavanja, i koja će imati razumijevanja za kaos u Srbiji, kako bi kroz potpunu normalizaciju svih veza s istočnim susjedima, pomogla stranim bankama i megakompanijama da što prije preuzmu tamošnje ostatke ostataka i tako zaokruže svoju regionalnu gospodarsku i bankarsku mrežu na prostoru između Sutle, Dunava, Crnog mora i Jadrana.

Da bi i Vlada i HNB u tim novim okolnostima odigrale dobitnu kontru, snagu karata u rukavima morale bi ojačati nezamjenjivom i dosad marginaliziranom saborskom potporom. Vlada već dva mjeseca ima gotov koncept novog razvoja zemlje, ali o njemu nije otvorila raspravu u Saboru. Vlada namjerava dovršiti privatizaciju svega vrijednog u državnom portfelju, ali o krajnjim posljedicama i ciljevima te gotovo samoubilačke strategije nikad nije zatražila mišljenje Sabora. Uostalom, i prijašnja je vlast potkraj 90-ih pokrenula totalnu rasprodaju bankarskog sustava strancima, a da o tome nije tražila mišljenje parlamenta.

Stoga bi Račan i Rohatinski, dok su još čelni igrači u tom pokeru sa MMF-om, nakon idućeg kruga razgovora s njegovim izaslanstvom, morali zatražiti posebno zasjedanje Hrvatskog sabora, na kojem bi zastupnici raspravljali o cjelini nove razvojne i privatizacijske politike, pa tek u tom sklopu i o politici prema MMF-u. Za razliku od Tuđmanove taktike, kada je 1997. Hrvatska ispunila ucjene MMF-a (isporučivši Haagu desetoricu osumnjičenih iz srednje Bosne, te pokrenuvši veliku prodaju hrvatskih banaka strancima), a sama prekinula stand-by sporazum, Račan bi morao odbiti ucjene i tražiti novi sporazum.

Koliko god tu vrstu zahtjeva podrazumijeva i minimum nacionalnog samopoštovanja i odgovornog upravljanja gospodarskim potencijalima zemlje, do apsurda je sada otvoreno pitanje: ne traži li se od premijera i guvernera - i previše, i prekasno?