Mi mladi u strahu smo i neizvjesnosti, i to ne samo zbog loših ekonomsko-socijalnih prilika u Hrvatskoj nego i zbog političara koji nas vode. Oni umjesto da oplemenjuju društvo i ljude samo se bore za vlast i moć. Ako su im pozicije ugrožene, bez obzira na svjetonazor i ideologiju, štite jedan drugoga (slučaj Radoš, Bandić, Đapić) ili se vrlo efikasno dogovore (SDP i HSLH, HDZ i HSP). Bojimo ih se zbog toga jer za svoje vidljive, javne promašaje ne snose odgovarajuće posljedice kao ostali građani. Strah nam ulijeva i sama pomisao što rade tajno, bez očiju javnosti. Ledi nam se krv u žilama kad čitamo da su npr. Mato Arlović i Anto Đapić bili suradnici KOS-a. Uzburka nam se krv kad fakultete, magisterije pa i doktorate završavaju polupismeni, prosječno sposobni političari.

Mi moramo trošiti veliku energiju, novac, vrijeme i svoju mladost da bismo dobili te kvalifikacije. Za upis poslijediplomskog studija moramo imati prosjek ocjena iznad 3,5 i znati dva strana jezika. A oni, najsvježiji je primjer Anto Đapić. Diže se galama zato što je prepisao magistarski rad, a nitko ne potencira ključni problem da on nije ni mogao upisati poslijediplomski studij. Pouzdano se zna da je imao prosjek ocjena malo iznad dva i da ne zna dva strana jezika. Što je još tragičnije, on i njemu slični čak u tome politički profitiraju i sebe proglašavaju nečijim žrtvama. Ovo su samo neki od razloga zašto većina mladih želi napustiti Hrvatsku.