Budiša je blag kada kaže da je sadašnja organizacija vlade preuzeta od HDZ-a. Prava je istina da Račanova vlada djeluje po modelu naslijeđenom iz komunizma, ali za njezin preustroj po uzoru na parlamentarne države ovo nije najbolji trenutak

Dražen Budiša ispravno je ustvrdio da se “koalicija mora prilagoditi modernom konceptu vlade, a ne Vlada koaliciji”. Tražeći ukidanje triju potpredsjednika Vlade, Budiša je u programu za predsjednika HSLS-a zatražio da se ojača položaj ministara, jer potpredsjednici vlade kao “nadministri” zamagljuju njihovu samostalnost i odgovornost za vlastite resore.

Budiša je, međutim, blag kada kaže da je sadašnja organizacija Vlade “nasljeđe HDZ-ova modela”. Prava je istina da Račanova vlada radi po modelu još iz komunizma, kojeg je preuzeo i HDZ. Iako se Račanova ekipa iz Banskih dvora uvelike bavi reformama države i društva, sama hrvatska vlada ostala je nereformirana. Iako je u Hrvatskoj prije 15 mjeseci Ustavom uveden parlamentarni sustav, vlada je ustrojena kao da smo još duboko u socijalizmu.

Današnja vlada nema pravih državnih stručnih službi, kakve su postojale i u socijalizmu, a posebno za HDZ-a. Prije 1990. u Hrvatskoj nije bilo prave vlade, već je formalno bila izvršno vijeće Sabora, a faktično je fukcionirala kao izvršno vijeće partijskog Centralnog komiteta. Partija je bila srasla s državnim tijelima. Ona je mislila za cijelo društvo, pa se i vladinim ministarstvima upravljalo iz službi Centralnog komiteta na zagrebačkom Prisavlju, gdje je bilo oko 200 ljudi. Upravo to su bile nekadašnje “državne” stručne službe.

Kada je 2000. raspušten (polu)predsjednički sustav, a vlada konačno počela odgovarati Saboru, dolazimo do paradoksa. Tuđmanove državne službe na Pantovčaku su raspuštene, ali nove nisu osnovane. One su trebale osvanuti u Vladi, u Uredu premijera, jer se središte izvršne vlasti i formalno preselilo u Banske dvore. Tako je u ostalim parlamentarnim zemljama. Ured premijera u Mađarskoj ima više od stotinu zaposlenih, slično je u Sloveniji, dok Blair u Velikoj Britaniji i Schroeder u Njemačkoj imaju urede od nekoliko stotina Ijudi. Račanov Ured premijera tek je u povojima i ima samo nekoliko ljudi, pa je nejasno kako vlada može normalno raditi.

Smisao ureda premijera u zapadnim državama jest da okuplja najkvalificiranije stručnjake za pripremanje stručnih podloga za ciljeve koje postavlja Vlada, a kada političari donesu konkretne odluke, ta državna služba brine o njihovom provođenju i usklađuje rad ministarstava. Premijer i ministri obavljaju političke funkcije, a ured premijera, slično kao i službe u ministarstvima, jesu stručne službe. Premijer i ministri na izborima se mijenjaju britanski se sele iz svojih ureda doslovce preko noći - ali državne stručne službe ostaju. Vrh uprave nastavlja raditi svoj posao, čekajući “input” novih političara.

Zahtjevnu funkciju ureda premijera u našoj vladi obavlja troje potpredsjednika (Granić, Linić, Antunović), što je zaostatak prošlosti. Oni imaju toliko posla da samo zamjenik premijera Granić navodno ima oko 30 dužnosti - od odnosa sa Crkvom, preko sindikata, do poslova obrane i tajnih službi. Kako troje Ijudi sve to uspijeva raditi, bez dovoljno stručnjaka, može se samo nagađati. Pogreške poput pravilnika o zabrani provoza nafte po hrvatskim cestama, kojeg je navodno inicirao Slavko Linić, uopće nisu čudne.

Logično je što Budiša predlaže ukidanje potpredsjednika vlade (ostao bi samo zamjenik premijera) i širenje ureda premijera. Budišin je naglasak, međutim, na tome da ministarstva budu “samostalna u svom radu, u skladu s ukupnom politikom vlade”. Istina je da politiku vlade trebaju dogovarati premijer i ministri. No, sada treba paziti da se ne ode u drugu krajnost i ne umanji središnja uloga premijera u Vladi. Dođe li samo do osamostaljivanja ministara, u Vladi će nastati anarhija, što se već vidi u neobuzdanim istupima Radimira Čačića.

I sam Budiša priznaje da se hrvatska vlada može reformirati po uzoru na zapadne tek poslije novih izbora, jer je to previše osjetljivo. Svaki pokušaj takve reforme na polovici mandata najvjerojatnije bi završio u koalicijskim svađama i prijevremenim izborima. Ironija je sudbine da najnoviji Budišini zahtjevi mogu uroditi samo dogradnjom zaostalog koncepta Vlade i njegovom dodatnom prilagodbom potrebama koalicije, gdje bi i sam Budiša postao potpredsjednikom vlade ili zamjenikom premijera.

Problem koalicije jest to što reformski koncept vlade nije imala i provela na početku mandata. Osim toga, svi čelnici koalicijskih stranaka, morali su biti članovi Vlade: Budiša, Tomčić, Kramarić i Pusić, a ne samo Račan. U tom slučaju, mogli su dogovarati politiku unutar Vlade. Tako bi i sastanci čudnovate koordinacije petorke, u današnjem obliku, bili suvišni.