RH i pored svih predispozicija u okviru EU ima minorno značenje. Globalna Europa se suočila sa svojom povijesnom činjenicom imperijalizmom koji ne samo da dominira u okviru same Unije već se jednako odnosi i spram “regijama” Evrope kao cjeline. Unija je odaslala jasnu poruku RH da je ne želi u svojim redovima. Naime “taj teritorijalni element” ne bi bio bitan, jer pretpostavlja Evropu bez granica, zajedničku valutu, vojsku etc.

RH prije 10 godina je priznata kao samostalna država iz straha rasplamsavanja rata širih razmjera, pa i svijeta. Danas Uniji navodno odgovara politička tvorevina ista ili slična bivšoj Jugoslaviji. Neovisno o redosljedu događanja gledajući s povijesnog aspekta Unija nas vraća na iste pozicije, isto stanje. RH pored unutar političkih previranja, teškog ekonomskog stanja, socijalnih nemira suočava se s regionalnim i teritorijalnim problemima skoro cijelog obalnog područja (Piranski zaljev, Istarski statut, potraživanja Italije (Dalmacija), lule Ploče, Neum, Prevlaka). Ako tome pridodamo rasprodaju imovine i regionalnih banaka uz poznatog kupca RH je dvostruko ugrožena i iz nutra i iz vana.

O tome kojim smjerom RH kreće govori nam uvelike provedena anketa u okviru priznavanja RH, a pod naslovom “Da li se isplatio rat za Hrvatsku” gdje je oko 55% ispitanika odgovorilo s da. Sama anketa po sebi je priprema za put u Istočni blok, premda na svojevrstan način sadašnja aktualna vlast nastoji izbjeći taj korak s obzirom da bi bilo kakav pomak prema Istoku za nju značio definitivan silazak s političke scene budući da između ostalog nije ispunila očekivanja socijal-ekonomskog, pravnog, građanskog društva, a pridodao bi joj se i gubitak Države. Mogućnosti su s toga brojna odugovlačenja, sceniranje krize vlasti, opstruiranje jedne političke opcije unutar koalicije.

U Dubrovniku, 23. 01. 2002.