Vjesnik: 26. 01. 2002.
Politika može biti poziv samo ako vas netko hoće, izabere i podupre
U Sjedinjenim Državama uz svake se izbore ponavlja stara dosjetka da sve američke majke misle kako su političari pokvareni, a isto tako sve američke majke žele da im sinovi, upravo zato što su dobri i pametni, postanu predsjednikom države. Hrvatsko javno mnijenje nije sastavljeno od američkih majki, ali pati od slične rascijepljene svijesti
NADEŽDA ČAČINOVIČ
Zamislite situaciju da ste razmjerno mlada, razmjerno kvalificirana osoba i da se hoćete baviti politikom, biti političar ili političarka. Vaša se obitelj time ne bavi, a i vi niste još ni po čemu poznati, ne pjevate i ne igrate tenis pa da vas netko zove na liste. Neku struku imate ili ćete uskoro imati, ali ono do čega vam je stalo su, da tako kažemo, poslovi zajednice, htjeli biste utjecati na odluke o zajedničkom životu u gradu ili državi.
S tim problemom teško da ćete krenuti u savjetovalište no eventualni bi savjetnik ili savjetnica svoj posao obavili dobro kada bi vas upozorili da postoje najrazličitije udruge, najčešće zaokupljene po jednom temom (tzv. single issue) u kojima zajedno sa sumišljenicima možete djelovati na javnost i eventualno čak živjeti od toga.
Možda bi vam objasnili kako se postaje državni činovnik. Objasnili bi ustroj stranaka i uputili vas na najbliži ogranak one koja vam se čini bliskom. Sve u svemu poruka bi bila: politika može biti poziv samo ako vas netko hoće, izabere, podupre. Morate se snaći u zadanim političkim institucijama.
U demokratskim društvima te će vam institucije, budete li uspješni u njima, omogućiti da se natječete za glasove građana. Izborni sustavi i uloga stranaka se mogu razlikovati, ponegdje možete napraviti nešto i kao autsajder, ali teško.
Sve u svemu, objasnit će vam da politika zapravo i nije poziv, iako ima bezbroj profesionalnih političara.
Demokracije, u kojima su političari smjenljivi, nose se s time na različite načine. Nekad davno se bez vlastitih sredstava nije ni moglo u parlament, a sada se stalno radi na kombinaciji zaštitnih mjera protiv zloupotrebe položaja i zaštite mogućnosti djelovanja (imunitetom i sličnim).
Politika je u načelu ipak nepouzdana stvar pa političarima priznajemo nešto odvažnosti, a njihov pad (ne toliko gubitak na izborima nego skandal, ispadanje iz igre) može izazvati simpatije i kod onih koji nisu njihovi sljedbenici.
U takozvanom realnom socijalizmu biti političar je značilo biti u povlaštenu krugu raspodjele položaja. U tadašnjoj Jugoslaviji se većinom »rotiralo«, prelazilo s jedne dužnosti. Unutar te jedinstvene profesionalne političke klase bilo je itekako sukoba, borbi, ispadanja.
Političko umijeće se i tamo moglo razviti i moralo pokazati.
Milan Kučan, značajan i višestruko demokratski legitimiran političar, nikad u životu nije radio ništa drugo, ako se ne računa studij prava okončan s prosječnom ocjenom odličan: predsjednik Saveza omladine Slovenije, Saveza studenata Jugoslavije, član CK Slovenije, tajnik Socijalističkog saveza radnog naroda, član Predsjedništva CK SKJ, predsjednik CK SKS, predsjednik Predsjedništva SR Slovenije, predsjednik Republike Slovenije...
A kako mu uskoro istječe mandat, svi se pitaju što bi on to još mogao raditi. Opozicija zabrinuto nastoji zakonski ustanoviti da se »nitko« ne smije kandidirati treći put za predsjednika ni nakon prekida od jednog mandata...
No vratimo se našoj mladoj osobi koja je spremna potrošiti mnogo vremena u neprivlačnim, neugodno svijetlim prostorijama i raditi na tomu da drugi ljudi prihvate njezine prijedloge, da je izaberu, da stanu iza nje, da budu njezina grupa i pomoćnici.
U Sjedinjenim Državama uz svake se izbore ponavlja stara dosjetka da sve američke majke misle kako su političari pokvareni, a isto tako sve američke majke žele da im sinovi, upravo zato što su dobri i pametni, postanu predsjednikom države.
Hrvatsko javno mnijenje nije sastavljeno od američkih majki, ali pati od slične rascijepljene svijesti. Sumnjivi su mu svi koji se žele baviti stranačkom politikom, zapravo svi političari a vođe, uspjeli političari izvrgnuti su velikim očekivanjima.
Njihove se pogreške ljutito niječu ili žustro uveličavaju.
Hipotetički političar-početnik, ili mlada političarka iz ovoga teksta jamačno će dobro proučiti slučaj Bandić. Gotovo su svi novinari zahtijevali ostavku, a nakon ostavke dogovorene u punoj slozi (je li jednoglasnost doista pokazatelj vrsnoće stranke?) mnogi tragaju za prijevarom, dogovorom.
Kolege i javni poslenici također su najčešće ponavljali stavove o ugledu i odgovornosti, o tomu da funkcija obavezuje... Branitelji svoju prijateljski-sljedbeničku poziciju nisu mogli poopćiti, govorili su da je Bandić važan, prekršaj nevažan, izbori skupi, a sve zajedno zanemarivo.
Možda je stvar u tome da je Milan Bandić doista političar. Dobra strana je to što nije ideolog nego netko tko želi obavljati zadane poslove na popularan način i napredovati po mjeri javnoga priznanja. Loša strana je to isto, sada tumačeno kao populizam: Bandić je i političkim i osobnim odlukama usmjeren na učinak, ne na principe, spreman na sv
e što može proći.Politička klasa i institucionalni proizvođači stavova ovaj puta su odlučili da ne može proći. Vidjet ćemo što će odlučiti birači, pruži li mu se još jedna prigoda.
Odlučite li se da budete poštanski činovnik znate (barem u stabilnim društvima ) što vas čeka. Hoćete li postati umjetnik ne znate.
Za funkcioniranje demokracije najvažnije je da su političari smjenljivi. Drugo je da su sposobni. Kod nas u govoru o politici još sastavljamo kataloge poželjnih svojstava političara i sve aktualne smatramo daleko ispod poželjne razine.
Moramo naučiti kako da točno procjenjujemo mogućnosti ovih koje imamo. I sa zahvalnošću promatrati nove koji se prihvaćaju takvih poslova.
Autorica je profesorica filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagre
bu