Vijest da će Milan Milutinović, predsjednik Srbije i dugogodišnji bliski suradnik Slobodana Miloševića, vjerojatno biti ključni svjedok upravo protiv njega na suđenju u Haagu zbog zločina počinjenih na Kosovu svakako spada u kategoriju senzacionalnih. Istodobno, daje naznake, kako smjera političkih procesa u SRJ tako i postupaka na Haaškom sudu. Riječ je, naime, o ad hoc sudištu koje dio svoje procedure definira praksom. Čini se da će drugooptuženi u ovom slučaju, postajući pokajnikom, možda biti oslobođen optužbe.

Milutinović je, očito, odlučio izbjeći suđenje te je, trgujući sa Sudom, prihvatio status svjedoka i pod cijenu da postane Vuk Branković (što je zapravo teško jer se cjelokupna srbijanska javnost potpuno odrekla Miloševića). Također čini se da je Carla del Ponte, tužiteljica s iskustvom u mafijaškim procesima, odlučila neka iskustva prenijeti na Tribunal da bi osigurala dovoljno dokaza u procesu u kojem ne smije dopustiti nikakvu pogrešku. Pristala je i na političke "igre" kako bi uspjela pridobiti neke Miloševićeve suradnike kao svjedoke. Uključenost politike u ovaj slučaj potvrđuje i izjava srbijanskog premijera Đindića da će se od odgovornosti izuzeti oni koji su bili na funkcijama, a da pritom nisu imali realnog utjecaja na donošenje odluka. Sadašnji razvoj događaja, ako Milutinović bude svjedok, potvrđuje da se to zapravo odnosilo na njega, ali ne treba čuditi ako se pojave i drugi. Naime, već se spekulira o Jovanu Zebiću, bivšem saveznom ministru financija koji dobro poznaje tokove novca za Miloševićeva režima.

Milutinović se, čini se, odlučio spasiti pa je bio brži od ostalih na istoj optužnici, Nikole Šainovića, Dragoljuba Ojdanića i Vlajka Stojiljkovića. Za njega je olakotna okolnost svakako to što nije naveden na optužnicama za zločine u BiH i Hrvatskoj, a također nije ni smatrao da snosi političku odgovornost za zločine na Kosovu. Dolazak na mjesto predsjednika Srbije nije, naime, bio njegov izbor i smatrao ga je vrstom političke prisile i korakom unatrag u svojoj karijeri.

Rodom je iz beogradske dobrostojeće obitelji, učenik elitnih škola, član Partije koji s trideset i pet godina postaje republički ministar za obrazovanje i znanost, a zatim i direktor Nacionalne biblioteke Srbije. Nakon ulaska u diplomatsku službu 1989. odlazi kao ambasador u Grčku. Upoznavši Slobodana Miloševića otkrio je da dijele brojne političke stavove pa se spekuliralo da ga je u Atenu poslao baš Milošević kako bi, kao njegov čovjek od povjerenja, ondje čekao pravi trenutak da preuzme mjesto šefa diplomacije.

Na to mjesto dolazi 1995., kada odlazi Vladislav Jovanović, ministar koji je obavio brojne "prljave" poslove. Milutinoviću je osnovni zadatak bio ojačati ugled Miloševića kao mirotvorca, vratiti SRJ u međunarodne organizacije i skinuti sankcije. S tim ciljem započinje intenzivne diplomatske aktivnosti po europskim i svjetskim metropolama gdje svojim šarmom i kozerstvom otvara brojna vrata koja su za Miloševića do tada bila čvrsto zaključana. Sklapa i unosne poslove, među kojima se ističe prodaja telekomunikacija Italiji i Grčkoj, zbog čega su se te dvije zemlje snažno protivile NATO napadima.

I možda bi došlo do happy enda da Milošević nije na Kosovu krenuo u svoj posljednji rat. Tada slijedi udar na koji Milutinović nije bio spreman. Miloševiću ističe drugi mandat predsjednika Srbije pa traži novu poziciju za očuvanje vlasti. Ustavnim je promjenama razvlašten predsjednik Srbije, a čelnik Jugoslavije dobiva ovlasti koje su znatno iznad dotadašnjih, zapravo manekenske razine. Tražeći osobu od povjerenja za predsjednika Srbije, izbor je pao na Milutinovića jer je riječ o uspješnom ministru čiji ugled u javnosti raste čak i više nego što se Voždu sviđa. Milutinović je pak neugodno bio iznenađen tom odlukom jer nije planirao napustiti diplomaciju. Da bi se osigurao od takvih "prepada" cijeli je ministarski mandat čuvao mjesto ambasadora u Ateni kao rezervni položaj.

Daljnje zahlađenje između njih počinje eskalacijom sukoba na Kosovu. Milutinovićevi stavovi o Kosovu i albanskom pitanju nisu bili bitno drukčiji od Miloševićevih, ali ubrzo mu je postalo jasnim da on preuzima većinu odgovornosti. Službena je jugoslavenska politika krizu na Kosovu tretirala kao unutarnje pitanje Srbije i, sukladno tome, ingerencijom njezina predsjednika. Stoga je Milutinović vodio pregovore u Rambouilettu koji naprosto nisu mogli završiti uspješno jer Milošević nije dopustio nikakav manevar postavljenim političkim okvirima. Milutinović je postao svjestan konzekvencija svog položaja u svjetlu Suda u Haagu. Odlučio se povući u sjenu i potražiti nove saveznike jer je bilo očito da je Milošević spreman prodati njegovu "kožu". Saveznika je, međutim, bilo malo, pa nakon dolaska opozicije na vlast nije tražena smjena predsjednika Srbije, dok je, istodobno, on podupirao njihove akcije ne stvarajući probleme. Dodatni manevarski prostor za suradnju otvoren je nakon Miloševićeva odlaska u Haag. Milutinović očito smatra da nema razloga da mu "čuva leđa" pa stoga njegova odluka o svjedočenju i nije veliko iznenađenje.

Milan Milutinovie jugoslavenski je ministar koji se najviše puta sretao s hrvatskim kolegom. Prvi put u Zagreb dolazi u ožujku 1996. kada se potpisuju "Zapisnici" koji su trebali olakšati komunikaciju građanima dviju država. Početkom kolovoza iste godine sudjeluje na sastanku Milošević - Tuđman u Ateni, koji rezultira Sporazumom o normalizaciji odnosa. Milutinović je "priznao" Hrvatsku potpisujući Sporazum o normalizaciji i s njom je konstruktivno pregovarao. Ali imao je tvrde stavove vezane uz sukcesiju odbijajući ozbiljne pregovore, nije bio sklon priznavanju prava Hrvata u SRJ, niti je vjerovao u trajnost Daytonskog sporazuma pa je uvijek, samo napola u šali, pričao o podjeli BiH – primjerice, da zagrebačka i beogradska kontrola leta podijele Bosnu u zraku.