ZAGREB, 28. siječnja - Krajem prošle godine, Informativna misija francuske nacionalne skupštine priznala je odgovornost Francuske za pokolj u Srebrenici. Ujedinjeni narodi su, ranije, također došli do sličnog zaključka, barem kad je u pitanju uloga te svjetske organizacije u neuspješnosti cijele misije. Knjiga Brendana Simmsa, britanskog povjesničara i profesora međunarodnih odnosa u Centru za međunarodne odnose Sveučilišta Cambridge, »Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia«, barem kad je riječ o brojnim recenzijama u britanskim medijima, otišla je najdalje u procjeni tadašnjeg stanja stvari u BiH. U njoj se, prema nekima, postavlja mogućnost da se Velikoj Britaniji sudi na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu zbog pomaganja u genocidu u BiH. Stoga je bilo logično da profesora Simmsa, s kojim smo pitanja i odgovore razmjenjivali elektronskom poštom, prvo upitamo za takva tumačenja knjige.

- Bojim se da su takva tumačenja moje ocjene uloge Velike Britanije tijekom ratnih događanja u BiH pretjerana. Velika Britanija se, zbog inzistiranja na održavanju embarga na naoružanje, objektivno može smatrati suučesnikom u genocidu, no ja to tvrdim kao pravni laik, a ne sa zlonamjernim ciljem.

- Mnogi su britanski časnici u bosanskim Srbima vidjeli nasljednike partizanskog pokreta iz II. svjetskog rata. Također, vjerovali su da Hrvati i Bošnjaci primarno potječu od nasljednika nacističkih suradnika. Usto, oni su bili zadivljeni razvidnom (»spit and polish«) uglađenošću srpske vojske, pogotovo u usporedbi s odrpanošću Armije BiH. Uistinu je mnoštvo primjera, svjedočenja o tome, od kojih se neka prvi put objavljuju u mojoj knjizi, i koji vrlo zorno prikazuju koliko je »srbofilija« bila naglašena. U nekim slučajevima je bilo primjetno da se prijezir prema Bošnjacima izražavao rasističkim tonovima. Noel Malcolm je otkrio, opet, da se u jednoj časničkoj kantini Bošnjake nazivalo wogs (engleski pogrdni izraz za crnce, Arape ili Indijance, op.). Britanska »srbofilija« je za mnoge bila zbunjujući fenomen.

- Teorija »vječne mržnje« bila je upotrebljiva zapadnim političarima i javnosti jer je omogućavala izjednačavanje svih strana u sukobu.

- Konzervativni pesimisti vjeruju da postoje striktno određeni gabariti do kojih Velika Britanija može ili bi pak trebala djelovati. Oni su oprezni prema »poduzimanju nečega što se ne može izvršiti« i skeptični prema savršenosti svijeta. Takva uvjerenja su se razvila tijekom 19. stoljeća, kad je premijer Disraeli odbio intervenirati protiv otomanskih zločina, te u »sueskom fijasku« 1956. godine, kad su se Velika Britanija i Francuska prebacile u Egipat.

- Rose je u osnovi zapovjednik taktičkih specijalnih snaga. On je imao malo iskustvo u razumijevanju konvencionalnog ratovanja. Njegova politička prosudba bila je također žalosna: nikad nije shvatio da se Srbima treba suprotstaviti prije ili kasnije. Rupert Smith, s druge strane, imao je veliko iskustvo u vođenju velikog broja trupa i političku realnost je shvatio mnogo bolje. Smith je manje nastojao biti »show man«. U knjizi je mali broj ljudi istaknut herojima, Smith je jedan od njih.

- Hurdove zamjerke intervenciji u Bosni na kraju su se svele na dva razloga.

Prvo, nije vjerovao da u vojnoj potpori vladi u Sarajevu postoji britanski nacionalni interes. Drugo, bio je uvjeren da bi vojna intervencija bila strašno skupa. On je u svojim vjerovanjima, opet, istodobno bio iskren i potpuno u krivu.