Ubojstva u Gospiću godinama nisu bila procesuirana iako se za njih znalo od prvog dana, kaže Budak koji je još 31. listopada 1991. podnio kaznenu prijavu za nekoliko ubojstava tadašnjem pomoćniku ministra unutarnjih poslova Ivanu Jarnjaku / »U prosincu 1991. podnio sam kaznenu prijavu i javnom tužiteljstvu, kao i tužitelju u Gospiću, Pavi Rukavini, koji je i danas županijski državni odvjetnik, a u to je vrijeme tužitelj Republike Hrvatske bio Željko Olujić, koji sada kao odvjetnik brani u tom slučaju«, dodaje Budak

»Je li to bila "tiha" podrška takvim postupcima i traje li i danas takav trend ponašanja? Je li završio posljednjim ubojstvom, Milana Levara, ili još nije završio, ne znam. Uz takve postupke državnih tijela, mjerodavnih pravosudnih i drugih, gubi se i muti prava slika tih događaja i istina o njima. Ona je mnogo ružnija«, kaže Budak.

Kako tvrdi i dokumentira, 31. listopada 1991. godine podnio je kaznenu prijavu za nekoliko ubojstava tadašnjem pomoćniku ministra unutarnjih poslova Ivanu Jarnjaku. Naime, u samo je nekoliko dana tijekom listopada iz svojih kuća odvedeno sedam osoba s tog područja.

»Bilo je očito da su odvođeni po popisu, simptomatično je i to što se to dogodilo nekoliko dana nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti. U tome vidim prste neprijatelja Hrvatske, bez obzira na to što je rađeno iz prohrvatskih pobuda. Ništa se 1991. nije promijenilo u odnosu na 1941.«, uvjeren je Budak.

Sva tijela odvedenih i ubijenih pronađena su nekoliko dana kasnije na Velebitu, predsjednica suda u Gospiću sudjelovala je u obdukciji i identifikaciji, no ništa se nije poduzelo do rane jeseni 2001. godine.

Kao što je Budak bio obaviješten o tim slučajevima, bili su i drugi odgovorni, čelni ljudi mjerodavnih institucija. »U prosincu 1991. podnio sam kaznenu prijavu i javnom tužiteljstvu, kao i tužitelju u Gospiću, Pavi Rukavini, koji je i danas županijski državni odvjetnik. U to je vrijeme tužitelj Republike Hrvatske bio Željko Olujić, koji sad kao odvjetnik brani u tom slučaju. I danas se postavlja pitanje njegove moralne odgovornosti - zašto nije ništa poduzeo? Da nema zastare u tom kaznenom djelu, zloupotrebi službenog položaja, bila bi u pitanju njegova kaznena odgovornost«, smatra Budak i dodaje kako bi htio da hrvatska javnost prestane žmiriti nad ovakvim slučajevima.

»Ovdje je u pitanju odgovornost za ubojstvo 70 do 100 osoba, civila, i ne radi se o izuzecima, ovo područje nije jedino u Hrvatskoj. Ne znam jesu li u ovom kaznenom postupku, u "slučaju Gospić", to učinili ovi optuženi ili netko drugi, ne znam i ne prejudiciram krivnju, sud će ocijeniti. Hrvatska bi se, kao država vladavine prava, morala prema tome kompleksno odrediti - prije svega, zašto se tek sada procesuira, i to tako sramežljivo, kazneni postupak za tako mnogo ubijenih, zločin koji je kazneno čak eufemistički prikazan s kvalifikacijom "ratnog zločina nad civilima". Mislim da je to jedan od ratnih zločina koji ima drugi naziv: to je genocid, ubijeni su jer su bili pripadnici srpskog naroda. Moramo prosuditi da smo u Domovinskom ratu imali i takvih osoba koje su to mogle provesti i da je vlast za to znala, a nije reagirala«, zaključuje Budak.

Napominje da se to ne vidi samo iz njegovih dokumenata. Za to su, kaže, znali i mnogi na odgovornim funkcijama, od Josipa Manolića koji je bio šef SZUP-a, i predsjednika Vlade Franje Gregurića, Stjepana Mesića.... Svi su znali, tvrdi Budak i smatra da bi danas u najmanju ruku trebalo utvrditi zašto je tako bilo i zašto se nije ništa poduzimalo.

Odgovarajući na pitanje kako procjenjuje (ne)provođenje procesa, u odnosu na međunarodnu zajednicu i (ne)suradnju s Haagom, Budak smatra da bi »hrvatska vlast do kraja, dosljedno trebala procesuirati, ispitati i postupiti u skladu sa zakonom, pravedno i bez zloće; to je nužno. No takvo ozračje u Hrvatskoj još nemamo«. Tvrdi da još nema kvalitativnog pomaka s Tuđmanova vremena na tzv. Račanovo i Mesićevo ili »trećesiječanjsko vrijeme«.

»Volio bih da mi Hrvati prestanemo s "pričom o Haagu" i o potrebi udovoljavanja haaškim zahtjevima. To prije svega treba raščistiti u Hrvatskoj, da bi se ona postupno i stvarno pretvorila u demokratsku, slobodnu i državu vladavine prava, jer bez toga nam nema puta«, govori Budak.

Objašnjavajući zašto Hrvatska stalno doživljava, uvjetno rečeno, sukob naroda i vlasti u odnosu na Haag i emotivni stav da nitko u Hrvatskoj nije mogao počiniti ratni zločin, Budak je »podijelio« sudionike Domovinskog rata u tri kategorije.

»Oni koji su ubijali civile radili su to iz protuhrvatskih pobuda, da kompromitiraju Hrvatsku. Možda su pritom bili u službi Beograda, da pojednostavim, svejedno da li KOS-a ili neke druge službe, nastavili su raditi što su radili i za vrijeme SFRJ, ili su radili za Ameriku ili Moskvu, jer je svima njima 1991. bilo stalo da se Jugoslavija ne raspadne. Drugi dio, mladi, rodoljubni, politički nezreli ljudi bili su žrtve takve propagande, prihvativši da je "dobar Srbin samo mrtav Srbin". Treći dio su ljudi kojih ima u svakom društvu i ratnim zbivanjima, ološ i kriminalci, koji se afirmiraju u takvim prilikama, koriste ih za pljačku - možeš činiti što hoćeš pod egidom nacionalnog.

Ratni uvjeti jesu olakotna okolnost, Hrvatska je bila napadnuta, sve treba odvagnuti... Ali je to, unatoč svemu, trebalo sprečavati. To se i rasplamsalo zato što se podržavalo«, zaključio je Budak.