Hrvatski general, "dragovoljac" Haaškog tribunala Rahim Ademi, morat će pričekati makar još koji dan (procjenjuje se do utorka ili srijede) dok se sud u Den Haagu ne odluči može li vjerovati čovjeku koji se sam predao u ruke prigodno skrojene međunarodne pravde i za kojega jamči ukupan hrvatski establišment. Odgođena odluka, ma koliko anticipirala konačan pozitivan ishod, objektivno izaziva frustracije u Hrvatskoj barem iz nekoliko razloga.

Prije svega, tijek rasprave vođene u petak 1. veljače 2002. godine, u velikoj dvorani Međunarodnog kaznenog suda, pokazao je svu relativnost haaške pravde i njezinu podložnost "kupoprodajnim aranžmanima". Na podnesak obrane da se optuženog Ademija pusti privremeno na slobodu (do početka suđenja) tužiteljstvo Tribunala odgovara "uvjetovanim refleksom". Ono se protivi zahtjevu, jer general nije kooperativan s kreatorima njegove optužnice. Odabrao je, naime, da se brani šutnjom. No, da je pristao razgovarati s Tužiteljstvom, dakle, dati "izjavu", njegova bi situacija danas bila povoljnija i pozitivnija, što je bez imalo krzmanja u raspravi potvrdio i sam tužitelj.

To, inače, znači da je Ademi pragmatično pristao čuvati vlastitu kožu, prokazujući suborce i kolege u ratnom zapovjednom lancu kao krivce za krimene kojima sud njega tereti, već bi bio na slobodi. Tribunal, pokazalo se to i dosad, iznimno cijeni tu vrst kooperativnosti. Zahvaljujući preferiranju takvog "principa pravde", ševeningenski pritvor napustila je i Biljana Plavšić i Pavle Strugar, Sefer Halilović..., cijela galerija haaških likova. A Ademi bi možda mogao u Den Haagu i dalje "čuvati stražu", jer mu vojnička čast i moralni integritet ne dopuštaju takvu "razmjenu dobara" s Tribunalom, pa i po cijenu slobode.

S druge strane, kada Sud svoju suzdržanost spram hrvatske Vlade i njezinih jamstava za Ademija pravda činjenicom da dosad nije uhićen niti izručen Haagu general Ante Gotovina, to je unekoliko i moguće razumjeti. Jer, ako hrvatska policija nije uspjela spriječiti bijeg pakoštanskog "ratnika, a ne zločinca", čime garantira da će moći osigurati puni nadzor nad Ademijem, te da se možda i on neće pridružiti Gotovini? No, notorno je da se radi o dva posve različita slučaja, jer za razliku od Gotovine, koji očito i ne pomišlja suočiti se s haaškom pravdom, Ademi je pred njezino lice spremno dragovoljno stao. Štoviše, pred sudskim vijećem izrijekom je i kazao:

Ali, kad Tribunal stavlja zamjerke hrvatskoj Vladi na nedovoljnu razinu suradnje u pogledu dostavljanja dokumentacije (a već je 17.000 dokumenata Sudu predano, od toga u zadnje dvije godine više od 7000), onda je to tek birokratski izgovor za opstrukciju hrvatske "dobre volje". Vrhunac apsurda, nepravednosti i nekonzistentnosti Suda je kad čak i predsjednik raspravnog vijeća Liu Daquen na opasku obrane da Ademi ne bi smio trpjeti posljedice neizručenja Gotovine, kaže:

Otkud sad to? Pa poznato je da Jugoslavija gotovo i ne surađuje s Međunarodnim kaznenim sudom, a Republika Srpska pogotovo. Ne predaju se ni Mladić, ni Mrkšić, ni Radić, ni Šljivančanin, ni Martić, a ponajmanje se srpska vlada trsi Tribunalu pomoći da do njih dođe. S druge, pak, strane Hrvatska je svojedobno izručila 11 pripadnika "viteške skupine", lišen je slobode i Pero Skopljak, Vlada je donijela Ustavni zakon o suradnji s Haagom, parlament deklaraciju, razrađeni su svi mehanizmi suradnje i uspostavljene institucije, što bez sumnje svjedoči o razini i kvaliteti odnosa Hrvatske i Tribunala. A ipak, put u slobodu kraći je i Plavšićevoj i Strugaru, za koji dan vjerojatno i generalu Jokiću, negoli Ademiju.

Goran Granić u Haagu je časno branio dignitet hrvatske države i posve ispravno ocijenio da bi pozitivna odluka Suda u slučaju Ademi bila iznimno važna za ukupnu percepciju pravednosti Suda, a što je i te kako značajno pitanje u Hrvatskoj, da uz napore Vlade i obični građani potvrde uvjerenje da je Sud pravedna institucija i da se jednako prema svakome odnosi.