Frapira me kako neki sretnici s nevjerojatno malim talentom - za bilo što - naprave nevjerojatno mnogo (u bilo čemu). U politici poglavito. Za nju, u hrvatskim okvirima, nije potreban poseban dar. Niti uža specijalnost, niti posebno znanje, niti iznadprosječno oratorstvo, niti vizija, niti primjereno poštenje... Tek malo upornosti, đon-obraz i sreća, koja je - danas i ovdje - odavno prestala pratiti hrabre. Zar treba još poneki razlog za debelu, debelu depresiju?!

Nakon što je Aleksandar Stanković ugostio u talk showu »Nedjeljom u 2« Maju Freundlich, kriteriji po kojima se nekom političaru ili političarki ustupa vrijeme na nacionalnoj, k tome još i državnoj, zasad najgledanijoj televiziji, više ne postoje. Jer, ako može s onakvim tretiranjem politike, onakvom logikom i onakvim shvaćanjem demokracije Maja Freundlich, mogu svi. Nitko sretniji od HTV-ovih showmana. No, bilo bi unfer za nedjeljno jednosatno skakanje po živcima i demonstraciju najčuvenije hrvatske krilatice »svi mogu sve« kriviti (isključivo) Maju Freundlich. Pazite, Stanković joj je darovao (anti)propagandnih 60 minuta zato što je jezdeći po Americi navodno rekla - pa porekla - da će se Mesiću, kad se HDZ ponovo vrati na vlast, suditi za veleizdaju!? Pa, što ako i jest to rekla?! Čuo je Stanković, vjerujem, drastičnije prijetnje upućene aktualnom predsjedniku, pa autore nije pozvao na nedjeljno saslušanje. Znam, znam odgovor: »Maja Freudlich je, ipak, potpredsjednica najveće oporbene stranke!« Ali to nije, pobogu, problem HTV-ovih gledatelja, nego HDZ-a. Negdje pri kraju emisije Stanković sebi izbija jedini adut u rukama tvrdnjom:

Ako je tako, a tako je, zašto dizati medijsku prašinu zbog bilo kakve izjave marginalizirane potpredsjednice bilo koje stranke? Nakon svega što je do sada rekla, ili, još gore, napisala, Maju Freundlich nitko pametan neće uzimati za ozbiljno. Umjetnike - a gospođa jest glumica - u politici treba shvaćati kao egzotičan začin, koji u malo većim dozama uništi svako dobro jelo. I kako onda s previše M. F. uživati za nedjeljnim stolom?!

To što Stanković, Željko Roško i Tomislav Klauški ne samo da nisu znali poentirati (na čiste zicere), nego nisu reagirali niti na kao Triglav velike nebuloze, dovoljno govori o njihovoj spretnosti i pripremljenosti. Ako je kriterij za glasovanje na izborima plaćanje poreza, tada, kaže M. F. ni okom ne trepnuvši, po toj logici pravo glasa ne bi smjeli imati ni studenti, ni nezaposleni, niti umirovljenici. Jer, otkriva nam lumenica za poreze, nitko od njih ne plaća porez?!