Prvi primjer: Dražen Budiša se nije promijenio. On dugo pamti i ne zaboravlja. Način na koji je izbjegao pružiti ruku Goranu Graniću je kadar za pamćenje. Isto kao što je teško zaboraviti Granićev govor s gradacijom oprosta i isprike, začinjen izjavom o tome da neće podržati Budišu. Ne prihvatiti ruku pomirenja u trenutku trijumfa mnogo govori o povratniku-pobjedniku Draženu Budiši. Njegov nastup na Velesajmu, dopunjen prvim izjavama uz pršute u podrumu vikendice pokraj Jaske, i to nakon što je najavio desetodnevnu šutnju, potvrđuje da se Budiša nije promijenio. On će političku pragmatiku žrtvovati čak i u korist vlastite štete.

Drugi primjer: Najdulji pljesak na izbornoj konvenciji socijal-liberala izazvali su nastupi gostiju iz oporbe i istupi desne struje u HSLS-u. Samo razbarušeni Čehok drži među četvero potpredsjednika štangu liberalima među liberalima. U Velikom vijeću, 28 od 35 izabranih su Budišini ljudi. Neizvjesnost u navedenom primjeru izaziva Budišina najava da on neće biti uzrokom raspada vladajuće koalicije. Dobro, ali većina od 759 izaslanika koji su glasovali za njega budućnost HSLS-a ne vidi u sadašnjoj koaliciji. Oni se većinom klade na koaliciju sa HDZ-om kad se dodatno uzdrma sadašnja petorka.

Treći primjer: političari iz stranaka petorke, komentirajući Budišinu pobjedu, većinom prognoziraju preživljavanje vladajuće koalicije. Jedino HDZ otvoreno najavljuje njen raspad. Ono što kaže petorka uglavnom se svodi na wishfull thinking. Ni četvorka, niti Budiša u ime petoga, ne vide neposrednu prijetnju za koaliciju. Oni koji su izabrali Budišu, međutim, na tome već dugo sustavno rade.