Doduše, prisluškuje se i špijunira i drugdje u svijetu (najviše na demokratskom Zapadu) ali se rezultati ne objavljuju u medijima. Tajna služba koja postaje javna je loša služba. Ona je neuspješna u svojoj osnovnoj namjeri i vrlo brzo postaje parazit u administrativnom državnom aparatu. Kako mi nismo toliko bogati da nam obavještajno-sigurnosni sustav bude ispodprosječan, potrebno je donijeti preciznu zakonsku regulativu o tome koliko službi imamo, čime se one bave, što smiju a što ne. Točno navedena i omeđena »lovišta« u zemlji i inozemstvu olakšat će rad cjelokupnom sustavu i riješiti barem 50 posto problema odmah u startu. Vani se, osobito u europskom civiliziranom svijetu, svi šefovi tajnih službi i načelnici ključnih odsjeka nastoje držati propisa kao »pijani plota«. Naime, sve što poduzmu mora biti u skladu sa zakonom i ustavom (jer i sami u protuobavještajnim djelatnostima moraju štititi ustav). Stoga je 90 posto tajnih poslova čisto. Ostalih pet do deset posto aktivnosti povremeno je »prljavo«. Takvi se skokovi »preko plota« poduzimaju samo uz dopuštenje šefa države, dakako, pod uvjetom da je doista ugrožena nacionalna sigurnost, da zemlji prijeti terorizam i sl.

U zapadnim obavještajno-sigurnosnim sustavima profesionalni obavještajci su društvena elita, ali posebne vrste. Oni su se, kao vrsni intelektualci, unaprijed pomirili s pravilom da se o njihovim uspjesima šuti (jer zašto upozoravati protivnika), a o neuspjesima javno govori. U našim uvjetima uspješna tajna služba mora imati što manji aparat i okupljati čestite, samozatajne i stručne ljude.