Ivica Račan pridružio se omraženin mu katastrofičarima. Nakon još jednog radnog čučorenja sa šefom države, premijer je konstatirao da je stanje u tajnim službama, doslovce, katastrofalno i da to više nije dopušteno prolongirati. Još je dometnuo kako mu je žao što prije dvije godine nije napravljen radikalan rez, kako je on predlagao. Riječ je o ideji da se Tuđmanove legije špijuna raspuste i da se tajne službe nanovo formiraju.

Da je stanje u tajnim policijama katastrofalno - to i nije neka novost. Inoviraju se samo oblici na koji se ta konstanta izražava. Najnoviji su skandal iz špijunskih podruma "Miloševićevi transkripti”. Jedan je tjednik, naime, objavio prijepis telefonskih, iz rezidencije u Karadorđevu vođenih razgovora Slobodana Miloševića. Razgovore je snimala hrvatska tajna služba, od početka 1996. do polovice 1998. godine. Nije sporno da svaka zemlja nastoji otkriti što joj susjedi misle i snuju, pogotovo ako je s njima u ratnim napetostima. Ali je nečuveno da neka država sama reklamira svoje špijunsko zadiranje u integritet šefa druge države. Veliko uho, prislonjeno na Karađorđevo, nije nešto čime bi se trebalo hvaliti. Objavljivanje tih transkripata moglo bi Hrvatskoj donijeti velike probleme, pogotovo jer su prisluškivani i Miloševićevi razgovori s tadašnjim američkim predsjednikom Clintonom. Amerikancima se ta činjenica sigurno neće svidjeti.

Objavljeni stenogrami, usto, svojon glavninom uglavnom očišćeni od političkih razgovora, svedeni na obiteljsku komunikaciju, Miloševića pokazuju maltene kao toplo Ijudsko biće. Pater familias koji se brine o klempavim ušima svoga sina (“Sine, lep si ko lutka, na tatu, samo ti je, bre, glava ušiljena”), koji sa ženom razmjenjuje nježnosti (on njoj; bebice ona njemu: lepojkoviću), koji traži da ga skinu iz televizijskog programa, jer je “dosadio i Bogu i Ijudima, a najviše sam sebi”. Zapisi hrvatskih tajnih službi sugeriraju da je “balkanski krvnik” zapravo pamuk-čovjek. Teško je vidjeti kome konvergira stvaranje takva, naravno, sasvim krivog, dojma.

Kad je govorio o katastrofnom stanju u redovima hrvatskih obavještajaca, Račan je vjerojatno mislio i na curenje Miloševićevih transkripata. Ali problem je s ovim premijerovim izjavama u tome što su sasvim opozicijski obojene. Čovjek bi lako mogao pomisliti da je Račan možda dao ostavku. Jer, on kaže da je prije dvije godine predlagao raspuštanje tajnih službi, ali to se, eto, nije dogodilo. Kome je predlagao? Koliko znamo, baš on je u protekle dvije godine bio premijer Hrvatske i de facto najmoćniji čovjek u državi. Njegova je stranka okosnica koalicijske vlasti, najmasovnije zastupljena u Saboru. Ne može sada prati ruke, kao da odluka nije bila njegova. Ako je odmah nakon preuzimanja žezla bio sklon raspuštanju špijunskih kohorti a danas konstatira da je situacija s istima katastrofalna, neminovno se nameće pitanje što je u međuvremenu radio. Zašto je dopustio da mu ta katastrofa pojede pola mandata? S tim da račun još nije zaključen. Jer, što se tajnih službi tiče, premijer je danas po prilici tamo gdje je bio prije dvije godine: na konstataciji da je stanje grozno i da su promjene nužne.