Prvu godinu mandata predsjednika Stipe Mesića mediji su mahom procjenjivali davanjem pluseva i minusa za njegove inicijative i poticaje, analiziranjem njegovih javnih istupa, putovanja, odnosa s drugim državnicima, političarima, "čimbenicima". Kako je za drugu godinu mandata trebalo "smisliti" nešto novo, ovaj put glavnu ulogu nije dobio sam šef države, nego ljudi oko njega, odnosno svi Predsjednikovi ljudi, bili oni prijatelji, bivši prijatelji ili pak neprijatelji.

Željko Bagić — tajnik Ureda predsjednika i savjetnik za nacionalnu sigurnost, čovjek je od najvećeg Mesićeva povjerenja i čuvar svih tajni Pantovčaka. Zaslužio je to svojom odanošću još iz beogradskih dana kad je Mesić figurirao kao zadnji predsjednik Jugoslavije, a Bagić kao njegov čuvar. Nerazdvojni su bili i tijekom plovidbe čuvenim konvojem Libertas prema Dubrovniku 1991. godine, da bi ih sudbina spojila nekoliko mjeseci nakon što je Mesić kročio na Pantovčak.

Tomislav Jakić — stigao je na upražnjeno mjesto savjetnika za vanjsku politiku, na preporuku svojega prethodnika Stanka Nicka. Nakon Željka Bagića, Jakić je drugi najutjecajniji Mesićev savjetnik koji mu kreira vanjsku politiku, piše govore, ali sve češće upravlja javnim nastupima i odnosom prema medijima. Od inače brbljivog Mesića, Jakić je nastojao stvoriti drukčijeg predsjednika, i to u skladu s frazom "Govori malo - govori dobro". Ne treba ni spominjati koliko je time "oduševio" novinare koji prate Ured predsjednika.

Ivo Pukanić — vlasnik Nacionala dugo je vremena bio isukani mač Mesićeve politike. Još od Mesićevih oporbenih dana, kad je redakciju Nacionala oplemenjivao političkim delicijama, pa do stupanja na Pantovčak, Pukanić je objavljivao sve ono što je Mesić poželio i obrnuto: Mesić je dao sve što je Puki tražio. Brojni transkripti, povjerljivi dokumenti, česti brifinzi u Mesićevu uredu ili, još bolje, Bagićevu, za Pukanića su značili opstanak u samom vrhu hrvatskog novinarstva. Mrvice s Mesićeva stola i dalje se kotrljaju, ali s opadanjem Mesićeva utjecaja i one su izgubile na težini. No, ruka ruku mije, pa sa svakom povjerljivom informacijom s Pantovčaka, Pukanić u Nacionalu objavi prigodan fotoalbum s Mesićeva putovanja.

Zlatko i Piruška Canjuga — e to je već malo zanimljivija priča za koju nitko nema uvjerljivog objašnjenja. Znajući za Mesićevu sklonost lijepim ženama, ne čudi prijateljstvo s Piruškom Canjugom. Ali Zlatko! Čovjek koji se, nakon Pašalića, u proteklih deset godina najviše valjao po političkom blatu i virio iz Tuđmanove sjene, sada ugošćuje Tuđmanova nasljednika i protivnika na tajnim ručkovima u Zagrebu i Sinju. Što to Mesić može naučiti od Canjuge? Što Canjuga može pružiti Mesiću? Saga se nastavlja.

Tomislav Karamarko — nekada prvi zagrebački kriminalist naglo je "sletio" nakon Kutlina "preuzimanja" Gradskog podruma. No, upravo je taj skandal dodatno zbližio Karamarka s budućim predsjednikom države koji je i u vrijeme predizborne kampanje spominjao svojega prijatelja kao oličenje poštenja i principijelnosti. Veza Mesić - Karamarko datira još iz početka devedesetih, u vrijeme dok je Karamarko bio šef kabineta tadašnjeg predsjednika Sabora. Po ustoličenju na Pantovčaku, Mesić je imenovao Karamarka za svojega savjetnika za nacionalnu sigurnost, no samo nekoliko mjeseci poslije samozatajni Karamarko prešao je u UNS. Od tada se gotovo svakoga tjedna po pojedinim medijima spominje njegova smjena, ostavka ili nešto slično. A od Karamarka odgovora nema.

Silvije Degen — ugledni zagrebački odvjetnik i predsjednik Kluba Zagrepčana, koji se sasvim slučajno rodio u Bjelovaru, jedan je od Mesićevih kompanjona iz "Charlieja". Degen je, unatoč svojoj nepredvidivosti, jedan od onih koji su uvijek vjerovali u Mesićevu pobjedu na predsjedničkim izborima, čak i onda kad je to bilo gotovo nepristojno spomenuti. Posljednje dvije godine Degen nije tražio naplatu svih onih plaćenih gemišta, podržavao je svog Stipu čak i onda kad to nije ništa značilo.

Štefanija Balog — veza između Stipe i Štefice uvijek je golicala zanimanje javnosti. O njoj se nikada nije javno govorilo, ali znalo se da Štefanija Balog, još od dana kad je vodila Mesićevu kampanju, ima veliki utjecaj na novog predsjednika. Čak se nekoliko puta pojavila u njegovoj službenoj pratnji, vodila je hrvatske gospodarstvenike u "misteriozni" posjet Libiji, a svoju tajanstvenost pojačavala je i upornim odbijanjem objavljivanja preciznih podataka o financijerima Mesićeve kampanje.

Ante Karić — bivši ratni povjerenik za Gospić na površinu je ponovno isplivao nakon ubojstva Milana Levara. Klupko ratnih zločina počelo se raspletati i Mesić je u Kariću vidio korisnog savjetnika. Međutim, Karić je prije svega jedan od najboljih Mesićevih prijatelja, bez obzira što se ne gura uz Predsjednika gdje god stigne i kada god su kamere uključene. Njihovi razgovori nisu predmet medijskih polemika.

Vjera Šuman, Ivana Šikić, Sunčica Findak — novinarski trio s HTV-a koji se u predsjedničkoj kampanji po svaku cijenu poželio udomiti na Pantovčaku ili što bliže njemu. Vjera Šuman uspjela je i na poziciji pročelnice Odjela za informiranje izdržala više od godinu dana. Potom je u okolici Dubrovnika otvorila restoran koji Mesić, unatoč obećanjima, nikada nije posjetio. Ivana Šikić dobila je mjesto u Informativnom programu HTV-a, ali ju je Pantovčak odbacio čim su na površinu isplivale njezine veze s mafijom. Sunčica je pak bila najglasnija u izbornoj noći, gurajući svoje umilno lišce u televizijski kadar, dajući time na znanje svojim TV šefovima da ona ima jaku politiku podršku. Vraga ima.

Željko Malnar — to što svjetski vjetropir osjeća za Stipu Mesića, svake subote uvečer putem Otvorene televizije može vidjeti cijela Hrvatska. Predsjednik Republike Peščenice suze roni i do iznemoglosti pušta srcedrapateljske hitove Mate Miše Kovača, natjerava svog frenda Cezara da uživo pjeva Zelene oči (jer tvrdi da Stipine oči pozelene kada pobjesni), ali nakon što je pred televizijskim gledateljstvom počeo blatiti obitelj prvog čovjeka susjedne Hrvatske, oprosta s Pantovčaka nema. Malnarovim suzama unatoč.

Romano Bolković — ovo čudno prijateljstvo vuče korijene iz Hrvatskih nezavisnih demokrata, među kojima se za Mesićeva mandata Bolković često vrzmao. Nakon pobjede na izborima Mesić je Romana gurnuo u pozadinu, iako se ovaj svako malo trudio u javnost plasirati priču o tome da će upravo on biti novi glasnogovornik. Stvar je, čini se, definitivno pukla u trenutku kad se Bolković počeo javno hvaliti vezama s desnicom, a Mesić s njom otvoreno zaratio.

Ivan Zvonimir Čičak — "Čičak je u svađi sa svima, pa zašto bih onda ja bio izuzetak", komentirao je jednom prilikom predsjednik Mesić, osvrnuvši se na još jednu u nizu verbalnih eskapada vječitog nezadovoljnika Ivana Zvonimira Čička. I on je bio jedan od onih koji su se vidjeli na Pantovčaku, a kad je poziv izostao, počeo je s javnim licitiranjem za mjesto savjetnika za ljudska prava. Kad ni to nije upalilo, Čičak je otvorio vatru iz svih oružja. Oblatio je Mesićevu želju za mirovnim posredovanjem u Makedoniji, prozvavši ga plagijatorom njegovih ideja. Iako već na rubu strpljenja, Mesić ga je ugurao u Komisiju za pomilovanja koja se istaknula s nekoliko zapaženih odluka, poput pomilovanja dilera drogom, Boljkovčeva službenog vozača te višestrukog ubojice.

Slaven Letica — Mesićev protukandidat na izborima jedan je od njegovih najokorjelijih protivnika. Ne žali truda okomiti se na svaku Mesićevu ideju, inicijativu ili poticaj, ali ekipi na Pantovčaku najlakše je samo slegnuti ramenima i zaključiti da Letica to čini samo zato što nikad neće biti predsjednik države...

Dražen Budiša — ...a što bi tek onda trebao reći novi/stari/novi predsjednik HSLS-a? Početak kraja njegove političke karijere uslijedio je one noći u veljači 2000. godine kad ga je Mesić pobijedio u drugom krugu predsjedničkih izbora. Budiša se od tog udarca nikad nije oporavio. Najprije je bio uvrijeđen, zatim zločesti osvetnik, pa osamljeni patnik, a za sve to kriv je Stipe Mesić. Budiša mu to sigurno, ali sigurno, nikada neće zaboraviti. Kao što mu nikada neće oprostiti onu legendarnu rečenicu: Budiša, tko je to?

Ivić Pašalić — o njemu je izrečeno i napisano toliko toga da se Pašalić već iz čiste navike naziva najvećim zlom Hrvatske. Mesić ga, pak, jednostavno naziva Doktorom. Velika većina tih optužbi i dokaznog materijala izišla je iz Mesićeve radionice, posebice nakon stupanja na dužnost predsjednika države. Transkripti su trebali pomoći kaznenom progonu Pašalića, a sjećamo se da je Pantovčak intenzivno surađivao s Nacionalom u vrijeme Istražnog povjerenstva za Večernji list. Bitka se nastavlja.

Zdravko Tomac — vođa Budišina izbornog stožera nakon poraza podijelio je sa svojim pulenom dio gorčine i sačuvao je negdje duboko u srcu. Taština mu je bila ozbiljno ranjena, pa onda i najmanje incidente tumači kao Mesićevu urotu protiv njega. Kao onda kad je na kolnom ulazu u Ured predsjednika na Pantovčaku nasjeo na bloker te ozlijedio glavu, uvrijedio se što je morao prolaziti kroz rigoroznu kontrolu kao i svi ostali posjetitelji, a onda se zakleo da nikad više neće kročiti na Pantovčak.

Mirko Galić — samo jedan čovjek je kriv što Mesić nema bolji tretman na Hrvatskoj televiziji. Pamte se brojne sabotaže u praćenju Predsjednikovih aktivnosti, a najnoviji slučaj bio je izvještaj o povijesnom posjetu Izraelu koji je smješten tek negdje u sredinu Dnevnika. Galić ipak nije Mesićev čovjek i gotovo.

Ivica Račan — predsjednik hrvatske Vlade sa šefom države ima specifičan odnos. Obojica se često vole pohvaliti da je taj odnos "idiličan". Drže se zajedno u trenucima nevolje, svjesni da jedan drugome čuvaju leđa i time osiguravaju opstanak, ali opet, slažu se kao ulje i voda. Mesić je za Račana previše opušten, šaljiv, neposredan i samosvjestan, dok je Ivica za Stipu prekrut, ispunjen nekom partijskom disciplinom koju istodobno očekuje od svojih podanika, odan interesima i dozlaboga spor i promišljen.