Vjesnik: 07. 02. 2002.

Pismo Draženu Budiši: Nije li vrijeme da se povučete u slavodobitnu mirovinu

U desetljeću hrvatske državne samostalnosti pod žezlom Tuđmanove autokracije i samodržavlja, nukao sam Vas da izađete iz okvira dekorativne opozicije i da prema svojem nekadašnjem lepoglavskom kolegi odigrate ulogu plemenita Bruta. Upozorio sam Vas, također, da ste, sklopivši s Račanom koalicijski savez, izgubili ponešto na svojoj moralnoj težini, jer ste svoje uzničke godine, najvredniji dio Vas samoga, faustovski prodali svome nekadašnjem tamničaru

ZVONIMIR BERKOVIĆ

Cijenjeni gospodine!

Nakon trijumfalne pobjede na izborima u HSLS-u možda biste trebali promisliti nije li vrijeme da se povučete u slavodobitnu mirovinu. Jer ako sada to ne učinite, kada ćete? Za godinu dana, ili najkasnije dvije, Vi ćete opet naći neki razlog da podnesete neopozivu ostavku, a onda kad ugledate svoju stranku kao siroče bez Vas, obuzet će Vas takva žalost da ćete joj ponuditi mogućnost da Vas opet ima.

Naravno, opet ćete pobijediti, ali je teško očekivati da će Vam sudbina uvijek dodjeljivati takve časne protivnike kao što je bio nacionalna legenda Gotovac ili stranački korifej Radoš. Onaj prvi je, ne jedanput, izjavio da Vas smatra svojim sinom, onaj drugi je u Vama stalno gledao oca. To baš i nije mala cijena za održavanje visokoga političkog standarda jedne stranke, koja je na svom posljednjem izbornom saboru pokazala da je sve svoje ideološke, gospodarske, socijalne i kulturne preokupacije svela na jedno: iskazivanje ljubavi svojem predsjedniku?

Iako se o Vama u hrvatskom tisku toliko piše da ni uz najbolju volju sve ne možete pročitati, ipak vjerujem da ste neke moje meditacije morali zapaziti. Ako i nisu bile previše pametne, isticale su se bizarnošću. Uvijek sam se trudio da za Vaše biografske činjenice nađem neke literarne analogije.

U desetljeću hrvatske državne samostalnosti pod žezlom Tuđmanove autokracije i samodržavlja, nukao sam Vas da izađete iz okvira dekorativne opozicije i da prema svojem nekadašnjem lepoglavskom kolegi odigrate ulogu plemenita Bruta.

Upozorio sam Vas, također, da ste, sklopivši s Račanom koalicijski savez, izgubili ponešto na svojoj moralnoj težini, jer ste svoje uzničke godine, najvredniji dio Vas samoga, faustovski prodali svome nekadašnjem tamničaru.

Nakon Vašega povijesnog okršaja s autsajderom Mesićem, pisao sam: »Od tog poraza Draženu Budiši nigdje više nema mjesta, kao ni kralju Learu.

Upao je u stupicu i svaki njegov pokret djeluje u državi kao da negdje pada strop, svaka riječ buči incidentno a decibelno.

Bezbrojni pojedinci i najviše institucije htjeli su mu pomoći - uzalud. Ministri koje je on delegirao u Vladu mnogo bi radije da on dođe među njih nego da se oni opet opterete partijskim zaduženjima, ali se i od same te ideje gotovo srušila zgrada vlasti.

Pitanje je gdje je izlaz iz te tragedije? Ne znam, možda u komediji.«

Čudno! Spomenuo sam Leara, jer mi je prvi pao na pamet; zapravo svaki kazališni lik na kojega se može primijeniti Aristotelov kriterij za tragičnost, podjednako bi mi odgovarao. Ali sada vidim da sam slučajno izabrao pravoga. Možda ne Leara s kraja ali sigurno s početka tragedije. Jer što čini taj nabusiti vladar?

Learovo je kraljevstvo, zapravo, država kulta ličnosti. Da bi postigao još viši stupanj tog kulta, on je smislio da se odrekne vladarskog tereta, podijeli zemlju kćerima, s perspektivom da će se tri fiktivne kraljice, dok je on živ nadmetati u odanosti njemu i tako utrostručiti njegovu slavu.

Ali kad prethodno zatraži od svojih nasljednica očekivane izjave ljubavi, dvije starije i lukavije pristanu, a treća, jedina koja oca iskreno voli, odupre se toj patologiji vlasti. Starca to tako rasrdi da razbaštini nezahvalnicu i, bez dobivena jamstva za funkcioniranje svog nauma, podnese neopozivu ostavku.

U izbornoj predstavi HSLS-a ulogu Cordelije odigrao je Goran Granić. Tiho ali odlučno on je razlučio ono što je njegova dužnost prema Vama, kao predsjedniku stranke, od deset drugih zaduženja koje ima u koalicijskoj Vladi.

Nije na meni da se upuštam u ocjene rada zamjenika hrvatskog predsjednika Vlade, ali dovoljno sam stručan da procijenim kako je taj govor bio dostojan dramske lektire najvišeg ranga. Neću ovdje ponavljati njegove riječi, jer bi ih trebao ponoviti sve. Ali zato će ih mnogi još dugo ponavljati.

U Hrvatskoj, zemlji potpuno nenavikloj na demokraciju, rasprava o vlasti tek počinje, a ovaj govor je od stjecanja nezavisnosti jedan od rijetkih koji valja naučiti napamet. Čuo sam i vidio na televiziji Vaš odgovor. Vikali ste. Kao režiser nikada ne bih dopustio glumcu da takve riječi izvikuje. Natjerao bih ga da govori ispod glasa, jer to su riječi pogodbe između poslovnih partnera i kao takve nisu dostojne moralnog patosa i bolje je da ih Bog ne čuje.

Najvišem pozicioniranom članu svoje stranke u Vladi stavljali ste do znanja da onaj koji veže svoju sudbinu za stranku mora snositi posljedice do kraja, tako nekako. Očito ste se pokajali što ste na koalicijsku njivu poslali nekoga koji s tko zna koliko konjskih snaga vuče, tko zna koliko plugova, a pritom ne širi vonj štale iz koje je izašao.

Ali u tome i jest stvar! Političari i stranke u opoziciji imaju, naravno, svoje boje, okuse i mirise, ali kada dođu na vlast sve to prestaje. Vlast je impersonalna.

Za političara na vlasti moglo bi se reći da je biće sui generis, ne ponaša se ni kao on prijašnji ni kao on potonji. Političar na vlasti iz svoje posebne prtljage vadi samo ono što prolazi kroz filter univerzalnoga, a najveći kompliment koji jedan ministar uopće može dobiti jest da mu vlastita stranka zamjeri što predobro služi Vladi.

Ne bih duljio. Neudobno se i pomalo smiješno osjećam kad izričem pohvale jednom briljantnom tehnologu vlasti, ali zaista mislim, gospodine Budiša, da ste napadajući Gorana Granića napali vrlinu.

Iskreno Vaš Zvonimir Berković.

Autor je filmski redatelj, književnik i publicist