Bila je "95. Točnije, dan, dva nakon oslobodilačke operacije »Bljesak«. Na (srpskoj, Mladićevoj i Karadžićevoj) TV Banja Luka Hrvatima poznata ali mrska faca bljuje verbalnu vatru na Zagreb, koji, u znak odmazde, trebamo - kaže - kazniti, bombardirati. Govor pun mržnje ubrzo je urodio plodom. Pali su »zvončići« na Zagreb. Ubijeni su nevini civili... I sad taj sijač mržnje po imenu Borislav Mikelić (bivši direktor »Gavrilovića« te, nakon srpske pobune, predsjednik tzv. vlade SAO Krajine) u kraćem intervjuu »Jutarnjem listu« bez trunčice morala i srama tvrdi, zašto ne upotrijebiti za to najprikladniju riječ - laže - da nikada nije sudjelovao u bilo kakvom zločinu. I on će se, valjda, uskoro slobodno došetati u Hrvatsku te nam - kako bi međunarodna zajednica bila zadovoljna - držati prodike o demokraciji i ljudskim pravima. Uostalom, slični Mikeliću već su dobili - u Motgomeryjevom zagrebačkom vrtu (u društvu Forumovaca, o čemu sam se, dakako, na vrijeme oglasio) - kolajne od onih koji bi htjeli povući znak jednakosti između agresora i žrtve. Vođe će se možda i dogovoriti, dokazi »izgubiti«, ali postoji pamćenje i pomalo potamnjela vjera u pravdu. Za sve tipove poput Mikelića.

Malo je onih koji sumnjaju da je Aleksandar Stanković glede gledanosti »Nedjeljom u 2« prošao bijafranski mršavo. Jer, u isto vrijeme, na Trećemu je Goran Ivanišević zgotovljivao posao s Schuttlerom. Nije bilo nedoumice što izabrati. Na jednoj strani neatraktivan, gotovo prigodničarski razgovor, a na drugoj dinamičnu borbu i najboljeg sportskog showmana. Iako ne lamaćem reketom ništa bolje od Tomca ili, recimo, Račana, ipak sam se odlučio za - tenis. Nisam, kao ni većina gledatelja HTV-a, pogriješio, jer Stankovića, koji se, istina, odmaknuo od politike i ugostio najboljeg mladog menadžera Mensura Jašarevića, moglo se mirne duše i propustiti. Uostalom, morao bi se Stanković konačno odlučiti kakva će »Nedjeljom u 2« emisija biti. A mladog gospodina Jašarevića komotno jemogao preuzeti Branimir Bilić i u akademskom tonu uspavljivati gledatelje.

Medijska halabuka koja je pratila prikupljanje novca za umjetne pužnice probila je uši svekolike javnosti. S G 6 namještenim osmjesima i osjećajima koji mogu ganuti i one srca kamenoga, političari, glumci, pjevači, sportaši, menadžeri, bogatuni, vlasnici tvornica... defilirali su tv emisijama i novinskim naslovnim stranicama. Busalo se u humana prsa, a sad, ispostavilo se, love baš i nema. Jer, veliki, koji plivaju u novcu - poput Tvornice duhana Rovinj - još nisu uplatili novac. Glavno da su glasno trubili o svojoj humanosti. Unatoč tomu što će »veliki« novac uplatiti za nekoliko dana, u ono vrijeme isticano ponovno zajedništvo i nevjerojatna humanost pomalo blijedi. Jest, humani, solidarni i suosjećajni (s djecom koja ne čuju) ostali su, kao i uvijek, tzv. mali ljudi sa svojih malih pet ili deset kuna. Oni koji ne kalkuliraju hoće li im se darovani novac (za od ustiju otrgnuta dva, tri kilograma naranči) odbiti od poreza.