Nakon sudjelovanja u obrani Darija Kordića pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, ekspert za srednjovjekovnu povijest Hrvatske i BiH doc. dr. Mladen Ančić predao je nedavno i odvjetničkom timu Vjekoslava Krsnika povijesnu ekspertizu o okolnostima sukoba u BiH u svrhu obrane Mladena Naletilića Tute.

Dr. Ančića je kao eksperta za povijest bio pozvao i odvjetnik generala Tihomila Blaškića, Ante Nobilo, ali se na koncu odlučio za stručnu analizu akademika Dušana Bilandžića. Po mišljenju dr. Ančića, rođenoga Sarajlije, zaposlenog na Institutu za povijesne znanosti HAZU u Zadru i predavača na Hrvatskim studijama u Zagrebu, jedan od glavnih razloga zbog kojih je Blaškiću u odnosu na Kordića odrezana veća kazna, unatoč znatno težoj optužbi protiv Kordića, jest taj što je Blaškićeva presuda donesena kroz prihvaćeni stav haaškog tužiteljstva da je sukob Bošnjaka i Hrvata u BiH imao karakter međunarodnog ratnog sukoba.

Svako pojedinačno dokazano kazneno djelo drukčije se presuđuje ako se radi o internom sukobu unutar granica jedne države, a drukčijom kaznom, mnogo težom, ako se radi o međunarodnom sukobu. Optužba za Kordića bila je teža nego za Blaškića. Što je kod Suda prevagnulo, teško je govoriti, no čini se da su eksperti iz Blaškićeva slučaja koje je predvelo Tužiteljstvo uspjeli stvoriti jedan opći okvir za donošenje presude te da je u Kordićevu slučaju taj okvir načet i dobrim dijelom poništen. Okolnosti u kojima su izvedena kaznena djela za koje se sudilo Kordiću procijenjene su na drukčiji način nego kod Blaškića.

Slučajevi se pred Sudom odvijaju jedan po jedan, ali se sav materijal iz pojedinačnih procesa kumulativno pojavljuje u svakom sljedećem procesu. Na taj se način stvara situacija u kojoj Tužiteljstvo može postupno graditi preduvjete za iznošenje optužbi i zato možda ne čudi, ono što se nama čini neobičnim, da optužnice kreću od nižih razina odgovornosti ka višima, jer se kroz niže razine odgovornosti stvaraju preduvjeti da se oni s najvišim razinama odgovornosti drukčije terete i da im se lakše dokazuju pojedine stvari.

Ekspertiza upućuje na određene teze koji su dosad zanemarene, a koje bi trebalo "ugraditi" u buduće procese. To su činjenice da je raspad Jugoslavije imao svoju kronologiju i dinamiku, da se on ne može promatrati iz točke međunarodnog priznanja pet država sljednica bivše države. Politička pozornica u bivšoj Jugoslaviji "utvrđena" je dok je postojala jedinstvena država u kojoj je do 1989. postojala samo jedna politička organizacija. Eksperti koje je dovelo Tužiteljstvo inzistirali su na zanemarivanju upravo tog elementa. Inzistirali su na odvojenom promatranju država sljednica kao već formiranih državnih organizama kao da se radi o državama starima nekoliko stoljeća.

Mogu pomoći utoliko što potkrjepljuju najvažniju tezu, da je Srbija planirala unutrašnju secesiju Jugoslavije, odnosno da je rat počeo zbog toga što je Milošević imao projekt definiranja velike Srbije. Za ostvarenje toga cilja provodile su se brutalne mjere sustavnog etničkog čišćenja. To je jedino što se na Sudu može suditi kao cjeloviti projekt.

Ne bih se usudio govoriti o tome tko je pogriješio. Ono što kao profesionalni povjesničar mogu bez ikakvih ograda zaključiti jest činjenica da je Tužiteljstvo kao eksperta za povijest u slučaju Blaškić dovelo čovjeka koji 20 godina nije napisao ni jednu stranicu povijesnog djela. To se može različito tumačiti, ali je javna tajna da je Tužiteljstvo tražilo profesionalne povjesničare pa ih nije uspjelo naći. Drugi "ekspert" kojega je dovelo Tužiteljstvo je bio čovjek koji je doktorirao u 50 i nekoj godini na temu turizma u bivšoj Jugoslaviji. Ono što bi se moglo smatrati nekom vrstom propusta jest činjenica da obrana u Blaškićevu slučaju nije inzistirala na nekompetentnosti upravo tih ljudi da budu eksperti, prije nego što se uopće počne govoriti o nečijoj kaznenoj odgovornosti.

Osnovni problem jest taj što u njihovu djelovanju mnogo više do izražaja dolaze pojedini politički stavovi nego što se raspravlja o realnoj krivnji za počinjene zločine. Kao argumenti za to mogu se uzeti izjava ministara obrane Radoša, koji je javno priznao da mu je Carla del Ponte u razgovoru govorila o političkoj prihvatljivosti optužnica protiv hrvatskih generala, ili pak javna tajna da se Tužiteljstvo u svim slučajevima protiv Hrvata iz BiH koristilo materijalima bošnjačke tajne službe AID-a. Sve to govori o krajnje neprofesionalno sastavljenim optužnicama.

Dvojbe postoje i u radu sudbenih vijeća. Primjerice, general Blaškić je dobio 45 godina zatvora za zapovjednu odgovornost za zločin u Ahmićima, gdje je pod određenim okolnostima život izgubilo 120 ljudi. Istodobno, taj isti sud je srpskoga generala Krstića osudio na 46 godina, a on je aktivno sudjelovao i svjesno bio sastavni dio mašinerije koja je počinila strahovite brutalnosti i podigla na noge milijune ljudi uz desetine tisuća žrtava. To samo po sebi nameće pitanje kako funkcionira taj sud, čemu se tamo sudi i za što se sudi.

Na takva pitanja odgovor treba tražiti kroz situaciju koja je nedavno stvorena na Haaškom tribunalu. Dosad se za hrvatsko-bošnjački sukob sudilo isključivo Hrvatima. Prošle godine počeli su prvi procesi bošnjačkim vojnim zapovjednicima zbog njihove odgovornosti unutar tog sukoba. Svaki idući korak na Sudu morao bi voditi brigu o sadržaju tužbi podignutih protiv bošnjačkih časnika jer se Tužiteljstvo tu našlo na kliskome terenu. Teško je, naime, dokazivati međunarodni karakter sukoba u BiH, a da pritom u njemu odgovornost snose i bošnjački generali.

Ako su bošnjački generali krivi za sukobe prije travnja 1993. godine, pada cijela teza o planovima za veliku Hrvatsku kao razlogu rata između Bošnjaka i Hrvata. U tom se slučaju radi o internom sukobu, pa bi se tu eventualno uplitanje Republike Hrvatske pojavilo u sasvim drugom kontekstu od onoga koji je do sada zastupalo Tužiteljstvo. Time bi potpuno propao opći okvir dosadašnjih procesa protiv Hrvata iz BiH, pa time i osnova na kojoj su tuženi i na kojoj im je donesena presuda.

Prva stepenica je dokazivanje međunarodnog sukoba. Kad se to dokaže, sljedeća stepenica je dokazati ono što je za Jugoslaviju već dokazano, da je Hrvatska agresor u BiH. Dokaz za to su političke ideje koje vladaju u Hrvatskoj, pa je, primjerice, ekspert Tužiteljstva ustvrdio, a Sudbeno vijeće to prihvatilo, da u Hrvatskoj političkoj tradiciji već 150 godina vlada ideja presizanja na BiH. Takvu je ekspertizu iznio Robert Donyja, koji je nakon vrlo dobrog doktorata iz 1976. o stvaranju prvih političkih organizacija kod bosanskih Muslimana napustio povjesničarski posao, postavši menadžer u investicijskom fondu Maryll Lynch.

Eksperti su ocrtali okvire unutar kojih se odvijao rat u BiH, pa i pojedina kaznena djela. U tome prosudbe povjesničara imaju presudnu ulogu jer nijedna od novih država ne dopušta ulaz u svoje arhive. Čak ako i postoje pojedine političke odluke, one se ne mogu objasniti na drugi način nego kao svjedočenje eksperta koji iz okolnosti zaključuju što se zapravo dogodilo. To je krajnje problematičan način na koji se koristi povijest. Na to sam upozorio i u Blaškićevu i u Kordićevu slučaju.

Ekspertize usmjerene na to da se eksplicitno utvrdi što je cilj rata, kakve su odluke u pozadini rata, sama po sebi je za povjesničare krajnje upitna i tu se pojavljuje osnovni problem Tužiteljstva, koje se moralo služiti ljudima koji nisu imali profesionalnog autoriteta i koji nisu računali na svoju znanstvenu budućnost. Napraviti nešto takvo u akademskim krugovima znači profesionalno samoubojstvo.

Osnovni problem, koji se pokazao već na suđenju Blaškiću, govori o postojanju vrlo ozbiljne dvojbe glede vjerodostojnosti Suda. Naime, u jednom od prvih procesa koji je vođen pred Haaškim tribunalom, protiv srpskog čuvara logora Tadića, postavljeni su okviri onoga što se definira kao međunarodni, za razliku od internoga sukoba.

Sud se, odnosno Žalbeno vijeće, pozvao na presedan iz procesa koji je Nikaragva vodila protiv SAD-a.

U tom procesu bio je definiran kriterij međunarodnog sukoba. Sudsko, odnosno Žalbeno vijeće, u slučaju Tadić promijenilo je kriterije u odnosu na slučaj Nikaragva—SAD. Drugim riječima, okolnosti u kojima se Amerikance nije teretilo da sudjeluju u međunarodnom sukobu postale su sada razlog da se strane u bivšoj Jugoslaviji tereti za međunarodni sukob. To je osnovni problem svih kasnijih procesa i zbog toga govorim da postoje rezerve prema vjerodostojnosti Suda.