U ove dvije godine, jedina konstanta koalicijske vlasti bilo je prepucavanje između onih koji su se dočepali pozicija u izvršnoj vlasti i onih koji su plaću zarađivali s druge strane Markova trga. Jest da su saborske fotelje prilično udobne, a plaće nisu ništa manje nego u Banskim dvorima i pripadajućim ministarstvima, ali izvršna vlast je - veća slast. Zborno dizanje ručica u Saboru s tom se slašću ne može usporediti. Svjetlo reflektora ipak najčešće obasjava soliste.

Već tjednima slušamo silne tužaljke zbog izopćenosti nekih stranačkih čelnika iz najužeg kruga onih koji donose izvršne odluke u ime koalicije pet stranaka. To je zaista strašno! Biti samo predsjednik Sabora ili saborski zastupnik! Jest da su danas uvrijeđene primadone prije samo dvije godine dobrovoljno na te uloge pristale, a bogme i odbijale radna mjesta na Markovu trgu 2. Ali, tko se još sjeća što je bilo prije dvije godine! Samo novinarska zlopamtila.

Posljednjih tjedana svaka je politička zvijezda i zvjezdica dobila neograničenu količinu medijskog prostora za objašnjavanje svojih stavova. Od svih smo čuli uglavnom isto: za sve loše krivi su oni drugi. Oni drugi u stranci, oni drugi u koaliciji, pa čak i birači. Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tragično slušati kako političari izokola prozivaju birače da nisu znali prepoznati kvalitetu njihove ponude. Pa, na primjer, mladi i perspektivni liberali zbog toga izgube izbore u Zagrebu, a dobiju ih oni koji su u igru ubacili svoje najjače igrače. Pazi čuda!