Formiranje liberalno-demokratskoga parlamentarnog bloka LS-a, IDS-a, HNS-a i dijela HSLS-ovih zastupnika kao programske koalicije vezane uz Vladu oslonjenu na pragmatičnu suradnju s HSS-om, moglo bi rezultirati stabilnim okončanjem mandata - Sustav neprestanih "pobuna", ne samo "zadnjih parlamentarnih klupa" (tj. onih zastupnika koji osjećaju da je njihov utjecaj na provođenje politike suviše malen) nego i cijelih stranaka, koje su stvorile kompleks poput onoga zastupnika iz "zadnjih klupa", počeo je dovoditi do ozbiljnih koalicijskih problema

Iako je pobjednička koalicija šest demokratskih političkih stranaka na izborima 3. siječnja 2000. godine osvojila praktično dvotrećinsku većinu, dvije je godine potom koalicija postala nestabilnom. Ta nestabilnost nije izazvana jačanjem snage opozicije, nego zbog sukoba unutar same parlamentarne većine. Političari okupljeni u vladajućoj koaliciji mogu bolno osjetiti kako je William Riker bio u pravu kad je šezdesetih godina doveo u pitanje dotad prevladavajuća uvjerenja u znanosti o politici vezana uz uspostavljanje vlasti i koalicijske teorije. Rikerovi su prethodnici tvrdili da je racionalno ponašanje političara na izborima maksimirati broj dobivenih glasova, a on je pokazao da je racionalno ponašanje osvojiti upravo onoliko glasova koliko je potrebno da bi se uspostavila izvršna vlast.

Da bi se dobilo i dodatne glasove, potrebno je "širiti" obećanja, a političarima poduzetnicima tijekom mandata to stvara obveze. S pozicije menadžera javnim dobrima posve je svejedno jesu li dodatni glasovi, a time i parlamentarni mandati, osvojeni sklapanjem koalicije ili se program jedne jedine vladajuće stranke pretvorio u "koalicijski program". Iz hrvatskoga iskustva znamo da politička stranka kad sama ima golemu parlamentarnu većinu, počinje funkcionirati kao koalicija frakcija i krila, a u takvim uvjetima uspostavljanje "stranačke discipline" prilikom glasovanja postaje napornim i tegobnim, a često i rizičnim poslom.

"Smjena vlasti" bila je temeljna zajednička točka koja je povezivala šest političkih stranaka što su uspostavile većinsku koaliciju. U hrvatskim uvjetima to nije bila tek "koalicija protiv HDZ-a", kako se često simplificira, jer prije smjene vlasti Hrvatska još nije bila "stabilizirana demokracija". Naime, o stabiliziranoj demokraciji možemo govoriti tek kad se u nekoj zemlji mirno — izborima — provede drugi ciklus zamjene vladajuće garniture. Nakon što nosioci sudbene, monetarne i administrativne vlasti osjete da njihova pozicija ne ovisi o smjeni zakonodavne i izvršne vlasti, te institucije mogu početi funkcionirati autonomno, a kad političari nauče da izborima osvajaju i gube položaje u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, možemo smatrati da je uspostavljeni demokratski poredak stabilan. Stvaranje "velike koalicije" uoči prošlih parlamentarnih izbora, zato, nije bilo koaliranje "protiv", nego za demokratsku stabilizaciju.

Nakon što su provedene ustavne promjene, o kojima je postojao široki politički konsenzus, "ustavna" većina postala je nepotrebnom, a upravljanje koalicijom postajalo je sve težim. Iako su upravljači, naoko, imali lak posao, jer ni jednu odluku zajedničke izvršne vlasti ne bi smjelo biti teško provesti u parlamentu, sustav neprestanih "pobuna", ne samo "zadnjih parlamentarnih klupa" (tj. onih zastupnika koji osjećaju da je njihov utjecaj na provođenje politike suviše malen) nego i cijelih stranaka, koje su stvorile kompleks poput onoga zastupnika iz "zadnjih klupa", počeo je dovoditi do ozbiljnih koalicijskih problema.

Jedan od temeljnih problema aktualne koalicije loš je koalicijski ugovor, kojim je nedovoljno precizno definiran postupak donošenja političkih odluka, ali i odgovornosti u ostvarivanju zajedničkih političkih vrednota. Proces što se odvijao unutar HSLS-a, u kome su u manjini ostali oni koji su isticali svoju lojalnost koalicijskoj vladi, u biti je "pobuna zadnjih klupa". Dražen Budiša uvjeren je da je utjecaj njegove stranke na politiku Vlade nerazmjeran broju zastupničkih mandata i doprinosu ostvarivanja zajedničkoga koalicijskog cilja — smjeni vlasti. Premijer i Vladino uže vodstvo, pak, smatraju da bi u koalicijskom menadžmentu udovoljavanje tako postavljenim Budišinim zahtjevima bila prevelika cijena. Zbog unutarkoalicijskih ustupaka, smatra Račan, Vlada je i do sada bila nedovoljno efikasna, a novo uspostavljanje konsenzusa imalo bi za cijenu dodatnu sporost u odlučivanju i neefikasnost. Iako nitko od koalicijskih partnera na polovici mandata ne može računati na pouzdano dobar ishod eventualnih prijevremenih izbora, računica Račana i njegovih najbližih suradnika vrlo je jednostavna — očuvanje koalicije, pa i izvršne vlasti, po svaku cijenu može biti kontraproduktivno. Možda je bolje izgubiti izvršnu vlast negoli pristati da u ostatku mandata Vlada tek preživljava — nakon tog mandata mogla bi ih, naime, sustići glasačka kazna i teža od one koja bi dovela do gubitka vlasti na pola mandata.

Osim odustajanja od izvršne vlasti i raspisivanja izbora, premijer i vodstvo koalicije imaju i drugu mogućnost: redefiniranje odnosa unutar parlamenta. U liberalnim demokracijama zastupnički je mandat "slobodan", a stranke su mehanizmi koji djeluju de facto "nasuprot" liberalno-demokratskom poretku. Premijer i uži tim Vlade, stoga, imaju demokratsko pravo za svoj program tražiti potporu i mimo stranaka, pa je naći i u skupini zastupnika. Vidljivo je da je liberalno-demokratska politička pozicija (koja uživa naklonost znatnog dijela biračkoga tijela) u stranačko-organizacijskom smislu u krizi, pa ni formiranje liberalno-demokratskoga parlamentarnog bloka (što bi ga činili LS, IDS, HNS i dio HSLS-ovih zastupnika) kao "programske koalicije", vezane uz Vladu, ne bi bilo protivno dobrim demokratskim običajima. Paradigma o kojoj se govorilo nakon 3. siječnja — giddensovska koncepcija "trećega puta" što objedinjava liberalne i socijalno-demokratske političke vrijednosti — danas kao da je pomalo zaboravljena, a kroz ovako redefiniranu koaliciju moglo bi je se obnoviti. Takva programska koalicija, oslonjena na pragmatičnu suradnju s HSS-om koji više djeluje kao pragmatična staleška organizacija negoli kao europejska demokršćanska stranka (iako je bez sumnje i to), mogla bi stabilno okončati mandat i stvoriti pretpostavke za dugoročnu stabilizaciju političkoga i stranačkog sustava.

Ipak, takva koncepcija ima malo šanse jer traži golemu političku hrabrost svih aktera, a dovodi u pitanje brojne uspostavljene interesne veze i pozicije u stranačkim hijerarhijama. Kreiranjem takve koalicije njezini bi tvorci pred svojim biračima preuzeli golemu odgovornost, pa i rizik da se potez interpretira kao mijenjanje biračke volje. Dok postojeće stranke kako-tako funkcioniraju, malo je vjerojatno uspostavljanje nove stranke ili trajnije koalicije. U zamci sadašnjih političkih odnosa, koalicijsko restrukturiranje, koje bi osiguralo ostvarivanje zajedničkoga Vladina projekta predstavljenoga prije dvije godine, a umanjilo probleme koalicijskoga menadžmenta, gotovo da nije moguće. Pitanje je tek hoće li koalicijski partneri imati strpljenja još jednom urediti svoje odnose i uspostaviti konsenzus o nastavku skupne vladavine, pri čemu će koalicijski menadžment i dalje biti spor i "skup" za sve partnere, ili će prevladati uvjerenje (što ga većina biračkoga tijela ne dijeli) kako su jedino rješenje izbori, nakon kojih bi se stvorila nova (minimalna) koalicija.