Danas u Haškom sudu počinje suđenje Slobodanu Miloševiću. Gospodar rata na području exJugoslavije optužen je za zločine u Hrvatskoj i na Kosovu te za genocid u Bosni i Hercegovini. Tri optužnice spojene su u jednu, kako je to tražila željezna haška Carla del Ponte, jer su njegovi ratovi bili dio jedinstvene strategije stvaranja Velike Srbije. Interes za suđenje je ogroman, najavljeno je da će ga direktno prenositi CNN i BBC. Zapadni mediji, između ostalih i jučerašnji "New York Times", smatraju da je riječ o najvažnijem procesu nakon suđenja nacistima u Nuernbergu.

U Hrvatskoj, čini se, izvođenje Miloševića pred lice pravde ne izaziva veći interes. Možda zato jer su u ovom trenutku u prvom planu zločini na Kosovu. Hrvatska i Bosna na dnevni red dolaze tek kasnije. Ali možda i zato jer je na djelu proces svojevrsne banalizacije Miloševićeva zla. Balkanski krvnik posljednjih je dana, objavljivanjem transkripata njegovih privatnih, uglavnom obiteljskih razgovora, postao junak micica-macica špijunske sapunice. Na taj se način, kako je u ovom listu već dobro upozoreno, krše njegova ljudska prava na privatnost. Jednako važno: forsira se diskurs koji umjesto zločina u fokus stavlja njegove gotovo tople, ljudske dimenzije.

Suđenje Miloševiću znak je dugo očekivane pravde za sve one koje je njegova politika unesrećila. Nažalost, mrtvi se ne mogu vratiti, razoreno se ne može nadoknaditi, ali sud je barem nekakav oblik satisfakcije. Iza njegovih su pohoda ostajale rasute kosti po hrvatskim Ovčarama i bosanskim Srebrenicama, šleperi nakrcani leševima Albanaca izvađeni su s dna Dunava. Ali, kako upozorava tužiteljica Del Ponte, on je unesrećio i srpski narod: "Miloševićevim žrtvama treba smatrati i građane nekadašnje Jugoslavije i Srbije. Oni imaju pravo saznati istinu i pune razmjere zločina, počinjenih u njihovo ime", kaže ona.

Upravo to suočavanje s činjenicama dovode u pitanje oni koji se protive djelovanju Haškog suda. U Beogradu demonstriraju Miloševićeve pristalice, tražeći slobodu za svoga Slobodana, u Zagrebu "veliki prijatelj Hrvatske", Alain Finkielkraut, izjavljuje da Haag ne vodi računa o razlici između agresora i žrtve. Izricanje takvih tvrdnji u predvečerje početka suđenja Miloševiću, i dok se pred Haškim sudom s hrvatske strane nalazi tek general Ademi, neuvjerljivo je i svakako kontraproduktivno. Možda će dovođenje u isti kontekst Miloševićevih bukača i svilenog francuskog filozofa nakostriješiti, do posljednje vlasi, hrvatsku uljudbu, ali de facto riječ je o istupima koji relativiziraju odgovornost za zločine i sapliću pravdu i istinu.

No, za Haški sud mnogo je veći problem što njegovo djelovanje u ovom trenutku ne konvergira jedinoj svjetskoj velesili. Službeni Washington donedavno je bio glavni sponzor Tribunala. Međutim, otkako je Amerika, egzaltirana u svome “ratu protiv terorizma”, krenula zanemarivati demokratske norme i gaziti Ijudska prava, prerastanje Haškog suda u moćnu instancu međunarodne pravde ni njoj više ne odgovara. Objektivno, suđenje Miloševiću trebalo bi voditi uspostavljanju svjetskog pravnog poretka. U kojem bi svaki silnik i zločinac, bez obzira na funkciju, morao biti dostupan. Ali što Haag gradi, Guantanamo razgrađuje.