Ta vrsta političke tehnike nekad se upražnjavala isključivo uz pomoć vazelina. Oni izbirljiviji (ili liberalniji) znali su gdjegod posegnuti i za maslacem, sapunom, margarinom ili kakvim drugim mazivom koje bi im se našlo pri ruci, ali nikad (baš nikad) za tako prijesnim lažima. Potpredsjednik HSLS-a Ivan Čehok - veliki liberal po frizuri, a sitni karijerist po vokaciji - ne preže, međutim, ni od jednog sredstva u svom vrtoglavom nastojanju da se iznova uvuče pod stranačku suknjicu svojega uskrislog partijskoga šefa. Pod njom je toplo, ona kroji stranačke sudbine, odlučuje o političkom opstanku, određuje mjesta na izbornoj listi, a izbori su - znaju i djeca - svakim danom sve bliže i bliže...

Čehok je - znate već - zadnjih mjeseci malo šarao i pomalo Dražena varao: iz redova Budišinih panegiričara bio se prometnuo u njegova ljuta kritičara; iz Budišina najbližeg okružja - kad je potonji dao ostavku - junak je svojedobno instinktivno pretrčao u Radoševo frakcijsko jato. Nakon trijumfalnog povratka nesuđenog predsjednika Republike na čelo napokon svrstane stranke treba se, eto, valjano iskupiti, vratiti poljuljano povjerenje, zavrijediti odrješenje grijeha... Izbor pokore i nije bio odveć težak; već i dijete zna koja je Gazdina najdraža i nikad preboljena igračka za kojom - zasopljeno topćući nožicama o pod - javno cendra već mjesecima. Čehok, kao prekaljeni udvornički virtuoz, i te kako zna odabrati najkraći put ka šefovu srcu: u Budišino ime kriči, vapije i stenje za negdašnjom Slobodnom Dalmacijom i njezinom - po liberalizmu, pluralizmu, toleranciji i crnim vranama - nadaleko čuvenom uredničkom postavom otprije devet mjeseci. Slobodna Dalmacija će se, sudeći po Čehokovu preludiju, naći i na samome vrhu liste HSLS-ovih zahtjeva kad se drniški đuveglija ovih dana nađe s Račanom na ljutom megdanu za drvenom trpezom. Varaždinec je tek sam sebi zadao časnu partijsku zadaću da udobrovolji vođu i da - akobogda - za neku novu trgovinu i neku novu "prljavu igru" na vrijeme pripremi teren.

Čehok je uspješan karijerist, on zna da je titranje šefovim najprizemnijim strastima dobro prigodno zaogrnuti u svjetlucavo liberalno ruho. Čehok misli kako je i vješt manipulator: skrušeno i pokajnički priznaje da mu je najmilija partija pokušavala trgovati s Račanom oko Slobodne, ali sve naknadno pravda tezom kako bi "bilo još gore da nismo pregovarali". Čehok je i "uvjereni liberal", on dosljedno traži "privatizaciju svih medija", što je njegova stranka Slobodnoj priskrbila još 1993. godine, ali zaobilazeći njezine novinare i darujući ovaj list velikom liberalu i dobrotvoru Miroslavu Kutli. Čehok, međutim, sada ne bi o tome, jer "on se ne bi stalno vraćao u prošlost". Istodobno i duge kose i kratke pameti; i čupav i uredan; i vlastohlepan i oporben; i Budišin i Radošev; i trgovac i kerber-čuvar liberalnih principa - barokni varaždinski gradonačelnik uporno lovi vlastiti rep na grandioznom liberalnom balu koji od 3. siječnja svi skupo plaćamo: red naklona, pa red pljuski; red crnog, pa red bijelog; red uvlačenja, red izvlačenja; red gole marčapije, red ideje; red kritika, red panegirika... Sve to zajedno, dragi đaci, zove se li-be-ra-li-zam. Profa je sad, momentalno, u fazi uvlačenja iznova ustoličenom stranačkom šefu. Što bi bio posve legitiman stav i njegov slobodan izbor da to krajnje podlo ne pokušava raditi preko leđa potpisanog novinara, podmećući mu pritom debele naslage laži i ispisujući mu - s pozicije vlasti - krajnje bezočne političke optužnice.

Čehok Slobodnu Dalmaciju, kao i svaki prosječni Varaždinec, "ne čita svaki dan", ali ipak jako dobro zna da je "jednostrani navijački list". Zašto on uredno komunicira s tim "jednostranim navijačkim listom" i daje mu intervjue, ako mu već ne vjeruje? Zato što je on jedan "uvjereni liberal", o čemu mu ponajprije svjedoči frizura. I rebatinke.

Liberalna frizura i rebatinke, međutim, nisu dovoljne da bi se bilo "uvjerenim liberalom", ali Čehok to ne zna. On, doduše, zna "da su novinari Slobodne ponajbolji novinari", ali se istodobno pita "kako objasniti da imate jednog Krilu koji otvoreno kaže da mrzi i prezire HSLS?" Čehok dobro zna i da Krile nikad i nigdje nije kazao kako "mrzi i prezire HSLS", no on svejedno svjesno laže (jer ima saborski imunitet!) pušta političko crnilo i pravednički opominje: "Ne može on nakon toga biti novinar koji ima pravo pisati o nama! Novinar mora pokazati nepristranost, ja njemu ne vjerujem." Kuštravi romantik i borac za medijske slobode, dakle, najprije iskonstruira krimen ("Krile nas prezire i mrzi"), a zatim sva svoja pregnuća sažima u nekoliko krajnje liberalnih poruka doljepotpisanom i novinama u kojima isti radi: "Krile ne može!", "Krile ne smije!", "Krile mora!..." Čehokova urednička htijenja te neukrotiva želja za cenzurom, međutim, posve se fatalno potiru s rogobatnom stvarnošću, pa i s neispunjenom željom da "jedan Krile" otvoreno mrzi i prezire njegov HSLS kako bi ga on mogao lakše politički anulirati... Uporno (re)citirajući haeselesovske optužnice nepoćudnim žurnalistima s očito čestih partijskih kružoka na tu temu, Čehok u jednom trenu ipak posve gubi samokontrolu, fatalno klizi po ulaštenom parketu plesne dvorane, očajnički se hvata za bidermajer, brokatne zastore i baroknu pozlatu, no svi pokušaji da ostane na nogama naprosto su mu uzaludni: liberalna krinka je na podu - prazna, bezidejna i razjapljenih ralja. Čehok, naime, bez razmišljanja istresa "krunski dokaz" neslobode Slobodne Dalmacije:

"Iz pera tzv. komentatora Slobodne Davorke Blažević, Davora Krile, Frenkija Laušića, Tomislava Klauškog... nije izišao ni jedan pozitivni tekst o HSLS-u... Ne vidim niti jednog komentatora Slobodne koji piše pozitivne komentare o HSLS-u! A najžalosnije je što se u tim tzv. komentarima neprekidno psihoportretira Dražen Budiša, te se veoma malo pozornosti pridaje ostalim istaknutijim članovima HSLS-a."

Ovaj psalam iz liberalne Biblije valja još jednom ponoviti, ovaj vapaj iz donje pretklijetke haeselesovskoga srca, a pod firmom zaklinjanja u slobodu Slobodne Dalmacije, valja odista kirurški raščlaniti na proste faktore. Što, dakle, vidi, a što ne vidi, dr. Ivan Čehok? Vidi "partijski bilten", a ne vidi niti jednog komentatora Slobodne koji piše pozitivne komentare o HSLS-u! Neka kupi oćale, poručit će mu svaki prosječni čitatelj, pa eno mu Jovića, Mikulandre, Malenice... Dobro sad, oni možda i pišu, ali iz pera Davorke Blažević, Frenkija Laušića, Davora Krile i Tomislava Klauškog nije izišao niti jedan pozitivni komentar o HSLS-u! A to je strašno, neoprostivo, i ne može se objasniti nego podilaženjem dijelu aktualne vlasti!

Dobro, gospodine Čehok - evo cukra i vode, smirite se - ali navedite jedan liberalni argument zašto bi i ti novinari morali po svaku cijenu voljeti HSLS i o njemu pisati pozitivne komentare? Što će vam ljubav po diktatu? Zbog vaše i Budišine sinekure? Zbog svetosti liberalne ideje koju nepravedno prisvajate i koju ste upravo ovakvim tezama pretvorili u Hrvatskoj u šuplju ljusku? Zbog vašeg opstanka na političkoj sceni, unatoč iznevjerenim biračkim očekivanjima? Zbog toga što ste na vlasti i što je "prirodno da kao vlast odlučujete o novinama u vlasništvu države", kako je to onda liberalno formulirao vaš veliki vođa? Odgovor zna samo vjetar - kazao bi Bob Dylan - i to ponajprije onaj koji Budiša, Čehok, Kontić i ini nazoviliberali svjesno puštaju naokolo, naivno se ufajući kako građani neće primijetiti da ne smrdi samo za njima, nego im, zapravo, ponajviše smrdi iz usta.

Razumljivo da Čehoka ne zanima što iz pera Davora Krile u posljednjih devet mjeseci nikad nije izišao nijedan pozitivni komentar ni o SDP-u. Razumljivo da Čehok ne želi znati kako iz pera Davora Krile nije izišao nijedan pozitivni komentar o bilo kojoj stranci, jer: a) reklamiranje stranaka nije novinarski posao, već u pravilu podliježe odjelu plaćenih oglasa; b) komentari u normalnim novinama nikad nisu nikakvi pozitivni ogledi, nego u prvome redu kritike onih koji o našim sudbinama odlučuju i c) ni SDP ni HSLS u dvije godine svoje vlasti nisu pružili povoda da bi im se razdragano pljeskalo. U čemu je, dakle, problem ako skupina novinara Slobodne čije pisanje Čehok i HSLS ne mogu probaviti piše kritičke komentare na račun vlasti u tim istim novinama? Pa, u tome - zaboga! - što oni pišu! Novinari koji pišu - za prosječnog liberala vjerojatno ne postoji ništa strašnije. Umorni od svakodnevnih napora da izvuku zemlju iz krize, zauzmu koji medij ili za pregovaračkim stolom osvoje koju tajnu službu, HSLS-ovci navečer usnu, a ujutro ih prožimaju - što? - najstrašnije liberalne more. Komentatori koji komentiraju! Novinari koji pišu, i to ne pišu pozitivno o HSLS-u! O svemu šuti liberalna internacionala, šuti Haaški sud, šuti Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, a - što je najgore - šuti i novinarska strukovna udruga. Gospodin Dragutin Lucić Luce još nije uzeo HSLS u zaštitu od novinara koji slobodno pišu! Sramota!

Naravno da se iza i te kako prozirne liberalne oblande jasno naziru vrlo prizemna jovićonostalgija i vrlo konkretni planovi HSLS-a i budućih mu strateških partnera da Slobodna Dalmacija iznova postane medijski stožer za dizanje desne revolucije. Krije se iza svega i i te kako opipljiv žal za danima "ponosa i strave", kad se umjesto "nepozitivnih komentara" i "psihoportreta" Dražena Budiše po Jovićevoj Slobodnoj listom pisalo pod, primjerice, ovakvim naslovima: "Budiša, spasi nas!", "Budiša, reci popu pop, a bobu, bob!", "Budiša je buldožer koji krči lijevo i desno"... Jasno da se Čehok ne želi sjetiti vremena kad je visokopozicionirani haeselovac Dodig s funkcije člana Upravnog odbora Slobodnu svojedobno darovao Kutli; naravno da nam želi prebrisati iz pamćenja kako je Slobodna u drugom krugu predsjedničkih izbora 2000. za Budišin račun čerečila Mesića pod lažnom optužbom da je bio suradnik Udbe; naravno da u HSLS-u ne žele znati kako je u Feral Tribuneu svojedobno objavljena gomila dokaza, pa i faksimili prepiske između Miroslava Buličića i bivšeg direktora Slobodne Miroslava Ivića o planu kontrole i privatizacije ovih novina kao najzorniji primjer sprege HSLS-a, Fonda za privatizaciju i bivše uprave Slobodne. I, na posljetku, naravno da Slobodnu treba privatizirati - tu je Čehok sasvim slučajno u pravu - no kao liberal mogao je makar na prvome mjestu spomenuti njezine novinare kao moguće buduće vlasnike. Novinari da budu vlasnici svojih novina? Između ostalih, i ovakvi koji pišu, a k tome ne pišu pozitivno o HSLS-u? To nikada! Toj ideji veliki liberalni stop! Takvima treba gazda koji odlučuje, i to - po mogućnosti - gazda po mjeri Dražena Budiše!

Što u svemu tome najviše smrdi i što - uza svu transparentnu prijetvornost u odnosima HSLS-a i Slobodne - toliko iritira da Čehok osobno zavrjeđuje prijezir, koji mi prethodno posve neutemeljeno imputira? To je svakako bljesak zlatnog zuba kvaziliberalne doktrine prema nepoćudnim novinarima i medijskim slobodama, no i vrsta tehnike za kojom u provedbi poseže: otvoreno laganje pod debelim štitom zastupničkog imuniteta. Dotle to ide, da ridajući za vremenom bivše Slobodne Čehok tvrdi da je (u Jovićevoj uredničkoj eri) mogao u njoj kad je htio izreći svoje mišljenje, a da ga u ovoj Slobodnoj do danas "nitko nikad i ništa nije pitao".

Kroz prizmu ovog iskustva, Čehokova i HSLS-ova poruka Slobodnoj je jasna: pišite što god hoćete, hvalite nas i kudite, budite najobjektivniji i najargumentiraniji na svijetu, udvostručite tiraž, poberite šesnaest Pulitzera - no za nas ćete uvijek biti bilten jer više niste u našim rukama! Ah, kako vjerodostojno i liberalno razmišljanje! Ah, kako dirljiv politički princip! Željeti Splitu tako liberalnoga gradonačelnika - sad je već posve jasno - krajnje je deplasirano. Već ga je, naime, imao. I to u dva mandata.