Iako nisu podneseni konkretni dokazi da je bivši predsjednik SRJ naredio zlodjela i da njegov potpis ili makar usmeni nalog stoje iza nekih od najkrvavijih epizoda »divljaštva primjerenog srednjem vijeku«, tužitelj ističe da je »Milošević znao i nije činio ništa da to spriječi i kazni, a to po Sudu podliježe istoj vrsti kaznene odgovornosti kao i naređivanje nekog od balkanskih klanja« /Poslije Daytona kad je proglašen mirotvorcem, Milošević je još imao vremena promijeniti stavove izvođenjem pred sud vukovarske trojice, Mladića, Arkana... Ali umjesto kazne, on ih je nagrađivao, unapređivao, odlikovao, kaže Nice

HAAG, (Od Vjesnikove izvjestiteljice), 13. veljače - Geoffrey Nice, glavni zastupnik tužiteljstva na suđenju Slobodanu Miloševiću, nastavio je u srijedu obrazlagati »u najkraćim crtama« elemente koji su bivšeg čelnika SRJ učinili optuženikom za ratne zločine. Nice se, kao i u utorak, kretao usporednim kolosijecima osobne odgovornosti i djelovanja mašinerije uništavanja pod Miloševićevom kontrolom. Sve provedeno imalo je cilj ostvarenje koncepta velike Srbije i bezgranične Miloševićeve vlasti unutar prostora očišćenog od nesrba i svih koji misle drukčije od »vožda« i najužeg kruga poklonika.

Prepuno gledalište u haaškoj sudnici, press-centar, nekoliko televizija koje su nastavile izravno prenositi suđenje i web Haaškog suda svjedočilo je dokumentima povijesti, od snimaka logoraša iz Trnopolja, preko opsade Sarajeva do kosovskog finala. »Optuženik je govorio o teroristima koje je htio uništiti«, rekao je Nice. Zamjena uloge gospodara rata ulogom mirotvorca nije mu kupila oprost grijeha, »optuženik je mogao pomisliti da će se odgovornost zaboraviti u trenutku potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma... i da će ponovo moći činiti ono što je radio ranije i da ga se za to neće kriviti«. Milošević se također ne može opravdavati da »nije znao«, tvrdi Nice. To je obrazložio priopćenjem Lawrencea Eagleburgera, nekadašnjeg američkog državnog tajnika, datiranim 16. prosinca 1992. godine u kojem ističe da Karadžić i Milošević moraju odgovarati za zločine. Njegovi nasljednici tretirali su Miloševića kao partnera u miru i pregovarača pa se najavljuje da bi ih haaški optuženik mogao pozvao kao svjedoke radi svoje obrane.

Tužiteljstvo misli drukčije - Milošević nije bio mirotvorac već zločinac, uporno ponavlja Nice. Predstavnici optužbe - razumljivo nisu podnijeli dokaze da je Milošević naredio konkretna zlodjela i da njegov potpis ili makar usmeni nalog stoje iza nekih od najkrvavijih epizoda »divljaštva primjerenog srednjem vijeku«. (U haaškoj dvorani ocrtan je sav užas 43-mjesečne opsade Sarajeva i intenzivne kampanje teroriziranja »strateških vojnih ciljeva« - djece, redova civila za kruh i vodu ili pogreba.) Ali, Milošević je znao, naglašava tužitelj, i nije činio ništa da spriječi i kazni, a to po Sudu podliježe istoj vrsti kaznene odgovornosti kao i naređivanje nekog od balkanskih klanja. U realizaciji dvostrukog sna - o velikoj Srbiji i bezgraničnoj moći - Milošević je iskoristio državnu mašineriju, »nad kojom je imao efektivnu vlast«, naglasio je Nice.

Državna mašinerija je u sve tri optužnice jednako šarena. Bila je sastavljena od vojske, policije i paravojnih jedinica za koje je tužiteljstvo dokazima upozorilo, u slučaju paramilitaraca iz Brčkog, da su bile pod izravnim zapovjedništvom i zaštitom saveznog vrha i raspolagale kapacitetima jugovojske, i službenom dokumentacijom. Tako je i u tom dijelu balkanske tragedije priča o »spontanoj obrani« zanijekana konkretim dokazima.

Milošević nije bio izvan igre, uvjeren je Nice, 1992. na njegovu je inicijativu usvojen Zakon o obrani.

»Poslije Daytona, kad je proglašen mirotvorcem, Milošević je još imao vremena promijeniti stavove izvođenjem na sud vukovarske trojice, Mladića, Arkana... Umjesto kazne, on ih je nagrađivao, unapređivao, odlikovao«, kaže Nice. S Daytonom mir je postao jeftiniji od rata - srpska ekonomija bila je na koljenima osiguravajući gorivo ratnom stroju.

Potom slijedi Kosovo. »Dvije bitke je mogao izgubiti« jer Hrvatska i BiH nisu bile toliko značajne kao ta simbolična pokrajina, smatra optužba. Pritom podsjeća na dogovaranje plana »spržene zemlje« za Kosovo koji se mogao provesti u roku 24 sata nakon naloga za početak. Za sastanak su znali i Milošević i Stanišić. Prisilna deportacija Kosovara »plan je i namjera«, a sve operacije koje su oružane snage Srbije provodile na tom prostoru zahtijevale su visoku razinu planiranja, dakle nisu bile spontane. Stotine tisuća ljudi ubačene su u vlakove i protjerane, a pri odlasku su im oteti osobni dokumenti.

»Teško je povjerovati da ih se protjeralo radi njihova dobra, a istovremeno su im oduzimani dokumenti«, ističe Nice. Ustvrdio je i da se da se »bezobzirnost optuženog Miloševića nije zaustavila na nesrbima. Takav stav imao je i prema srpskom stanovništvu. Svjedoci su potvrdili da je za NATO-ove kampanje zračnih udara Milošević izjavio da Srbiji treba dovoljno ljudskih žrtava kako bi se javnost okrenula protiv NATO-ova bombardiranja«.

Nadam se, nastavio je Nice, da se sudsko vijeće neće dati zavesti optuženikovim sudjelovanjem u mirovnim pregovorima jer ta magla ne može sakriti namjerno, planirano, zločinačko protjerivanje vlastitog naroda zbog stava prema njemu.

Nice je upozorio na »jedinstvenu, nedjeljivu liniju misli optuženoga«, sprovedenu »putem malene, nepromijenjene skupine aktera«. Milošević je čovjek »koji je znao uvjeravati druge«, pa i u to da je rat neizbježan. »Ono što se zbivalo u bivšoj Jugoslaviji nije bilo ni neizbježno niti Božje nego ljudsko djelo. Bilo je posljedica djelovanja ljudi, posebno ovog čovjeka kojem smo počeli sudski proces. Sva su ta djela poduzimana bez obzira na interese ljudi i ljudske živote«, naglasio je Nice.

»Milošević se distancirao od svega prikazujući sebe moralno odgovornim, no bez osjećaja žaljenja ili stida. Što je učinio drugima, učinio je i svom narodu... Nastojao je dovesti sukob do stupnja u kojem je vojna intervencija bila neizbježna. Potom je dalje tvrdio da se ne ratuje, ali je zapravo ratovao sam. Branio je narod koji to od njega nije ni tražio niti je bio napadnut, i tek danas živi u miru i nakon toliko godina ponovo izgrađuje veze sa susjedima«, kazao je Nice na suđenju u srijedu.

Milošević je u »borbenom raspoloženju« opet krenuo u ofenzivu. »Niste odgovorili na moja pitanja o legalnosti Tribunala i o tome da sam nezakonito uhićen i proslijeđen Sudu«, obratio se sucima. May je prekinuo tiradu podsjetivši da su oba pitanja već riješena. Novost u Miloševićevu iskazu jest dokazivanje »jednostranosti i pristranosti Haaškog suda«. Pritom navodi da su bivša tužiteljica Louise Arbour i bivša američka državna tajnica Madeleine Albright izrazile zajednički stav o lovu na ratne zločince i samim zločinima. Ponovo su spomenute »britanske tajne službe« u funkciji »stvaranja nepravde«.

L. S. N.

Glasine da odlazi svjedočiti u Haag opovrgnuo je i Jovica Stanišić, bivši šef srbijanske Službe državne sigurnosti. On je prvog dana suđenja Miloševiću spomenut kao bliski Miloševićev suradnik zadužen za naoružavanje Srba u Hrvatskoj i BiH. Stanišić je odbio odgovoriti na pitanje agencije Beta je li imao neke kontakte s predstavnicima Haaškog suda. (Hina)