Milošević nije imao zajednički zapovjedni lanac za Hrvatsku i BiH pa računa da iz tih tajnih ratnih struktura nitko neće ozbiljno svjedočiti protiv njega / Na Kosovu je djelovao drukčije, tamo su otvoreno harale specijalne postrojbe militarizirane srpske policije i poluvojni dobrovoljci / Dovoljno je pronaći nekoliko bivših specijalnih policajaca, ponuditi im imunitet i dovesti ih u Haag da svjedoče o zločinima nad Albancima / Carla del Ponte smatra da će to otvoriti pukotine u Miloševićevom obrambenom oklopu: ako svjedoci većeg kalibra progovore o Kosovu, zašto ne bi i o specijalnom ratu u Hrvatskoj i BiH?

Plan o zadržavanju velikih teritorija izvan matičnih srpskih granica postojao je ali, za razliku od Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, Milošević i njegovi pristaše gotovo ništa nisu bilježili. Stoga je pisanih tragova malo, čemu su razlog i Miloševićev oprez i lukavost: u BiH i Hrvatskoj on je namjeravao na duži rok stvoriti teritorijalne tampone nastanjene isključivo lokalnim srpskim stanovništvom (naoružanim do zuba), ali pri tome prikriti sve tragove i opipljivu vezu tzv. krajine i Republike Srpske s Beogradom. Umjesto da jugovojska ratuje i brani novouspostavljene granice, to su trebale preuzeti vojske prečanskih Srba, a sve u inozemstvu prikazati »pravednom i oslobodilačkom borbom srpskog naroda«.

Taktika »otkinutih gušterskih repova«

U Hrvatskoj i BiH je od početka korištena taktika »otkinutih gušterskih repova«. Naime, JNA se povukla, ali je prvo naoružala krajiške Srbe do te mjere da su oni mogli od 1991. do 1995. topništvom i raketama pod vatrom držati sve veće hrvatske gradove, uključujući i Zagreb. U BiH to je provedeno u još većim razmjerima: bosanski Srbi dobili su toliko teškog topništva da su od 1992. do 1995. godine praktično uništili pola Sarajeva, te razarali Bihać i još dvadesetak manjih gradova koji su ostali pod kontrolom Armije BiH ili HVO-a.

I u Hrvatskoj i u BiH su, prema Miloševićevoj zamisli, nakon 1992. godine na bojištima formalno ostali samo oni Srbi koji su rođeni u tim krajevima, od običnih mobiliziranih vojnika do podoficira i oficira koje je JNA demobilizirala. Oni su se potom »dobrovoljno« prijavili na službu u dvije srpske vojske koje su operirale na isti način kao i JNA ranije: bombardiranje »neprijateljskih teritorija« s distance, logistička potpora paravojnim skupinama i povremeno poduzimanje velikih pješačkih ofenziva, osobito u BiH.

U Hrvatsku i BiH iz jugovojske su od 1992. godine povremeno upućivane samo aktivne vojne osobe zbog »specijalnih zadataka«. Bili su to mahom obavještajci, diverzanti, vojni savjetnici. Ta suradnja s lokalnim Srbima provođena je tajno, uz maksimalne sigurnosne mjere nalik onima koje je 70-ih godina prošlog stoljeća poduzimao Sjeverni Vijetnam kad je u Južni Vijetnam slao svoje borbeno ljudstvo, te Sovjetski Savez kad je kao »zamjenske snage« u Afriku (Angolu i Etiopiju) poslao kubanske vojnike.

Ljudi »od povjerenja i zadatka« bili su Miloševićevo oko i uho među »prekodrinskim Srbima«. Osobno su donosili zapovijedi iz Beograda, svjež novac i, ono najvažnije – vojno znanje koje je trebalo uvijek biti korak ispred Bošnjaka ili Hrvata. Slobodan Milošević je znao da Amerikanci i NATO sve prisluškuju i nadziru satelitima. Ključni potezi su stoga dogovarani preko klasične kurirske službe: papiri su se čitali na licu mjesta i odmah spaljivali.

Posebno su bile aktivne jugoslavenske obavještajne i kontraobavještajne službe. Procjenjivale su vojne ofenzive Bošnjaka i Hrvata. Na mjestima gdje su lokalni Srbi mogli pružati organiziran otpor, inicijativa i odlučivanje prepušteni su zapovjednicima na terenu, uz dopuštenje da paravojne skupine imaju slobodne ruke. Tamo gdje su krajiški ili bosanski Srbi bili slabiji, rupe su brzo popunjavane: iz Srbije su stizala pojačanja uključujući i elitne padobranske postrojbe iz Niša, dakako odjevene u uniforme lokalnih vojski.

Fran Višnar