DEN HAAG (Od Vjesnikove izvjestiteljice)14. veljače - »Rat u Hrvatskoj izazvale su provokacije paravojnih jedinica na Plitvicama i u Borovu Selu. Rat u Bosni i Hercegovini otpočeo je srpskom žrtvom, ocem mladenke na srpskoj svadbi u Sarajevu. Na Kosovu se nije dogodilo prisilno raseljavanje jer su se ljudi spontano selili, a albanske je kuće palio OVK«, kazao je, između ostaloga, bivši jugoslavenski lider Slobodan Milošević u četvrtak u sudnici Haaškoga suda.

Jugoslavija je bila idealna zemlja koju su »rasturile«, po Miloševićevom opisu, strane sile.

Srbija je, pak, ostala luka demokracije u kojoj su, između ostaloga, jednake pa i veće šanse imali oporbeni mediji i u tom idealnom društvu demokracije, pravde i pravne države NATO-vi su zračni udari značili agresiju na jednu nezaštićenu zemlju. Finale je svega da se sudi žrtvi. Sve su optužbe, uključujući i dokaze, za odgovornost za razne zločine »isfabricirane«, a suđenje u Den Haagu, pred »nelegalnim sudom« nije suđenje pojedincu »u što se kune tužiteljstvo« već suđenje cijelom jednom narodu, i, dakako, žrtvi. Bio bi to sažetak višesatnog Miloševićeva izlaganja.

Srbi nisu napadali, drugi su napadali sami sebe

Milošević je, tvrde optužnice, odgovoran za srpsku agresiju na Hrvatsku. »Kako sam mogao zaustaviti sukob hrvatskih paramilitaraca i JNA koja je istjerivana iz gradova i baza po Hrvatskoj, gdje je bila pedeset godina i kamo nije došla iz Srbije«, retorički je pitao suce, odgovarajući na taj način na navode iz otpužbe. Pritom je bilo malo konkretnih odgovora i sve je bilo svedeno na fraze.

Bosna nije dijeljena, kazao je. »Što zapravo dokazujete time«, bio je retorički upit na kraju svakog od izmiješanih poglavlja u kojima je Milošević skakao od nelegitimnosti Tribunala, preko međunarodne zavjere da se uništi Jugoslavija do uzorne zajednice Srbije. U njegovu izlaganju nije bilo ni reda niti sistema. Nabacivao je ocjene i preskakao godine, incidente, događanja, ljude, ubacivao ličnosti, ministre, generale, sastanke...

»Ideja o podjeli Bosne nije bilo. O tome u Karađorđevu nisam razgovarao s Tuđmanom. Ako je i bilo, od mene takve ideje nisu potekle niti bih ih ikad prihvatio«, kazao je. U tom idealnom, virtualnom svijetu u glavi jedne osobe i - možda - uskog kruga suradnika nazvanog u optužnici »zajedničkim kriminalnim pothvatom«, u bešćutnosti na sva zla koja su u osam kratkih godina odnijela skoro četvrt milijuna ljudskih života i unesrećila milijune, policija je samo uvodila reda među demonstrantima ( »kao što to vi činite u vlastitim zemljama«). Njegova je stranka bila demokratska partija koja je demokratski birala ministre ( »kao što to činite u vašim zemljama«), a ratni su zločinci promptno kažnjavani u sustavu pravne države (»zar mislite da bi nekažnjeno prošao netko tko je činio nešto lošega, ubijao žene i djecu, mučio zatvorenike, pucao na vozila Crvenog križa kao što su to radile NATO-ve bombe«). U tom su Miloševićevom svijetu kasetne bombe i zvončići padali samo po srpskoj djeci jer ih je bacao neprijatelj - NATO.

Naravno, iz Miloševićeve haaške perspektive »režim u Boegradu mora slušati naloge sa strane, a narod ga ne podržava«. Nadalje, uloga paramilitaraca koje naziva »dobrovoljcima« ublažena je do nevjerice. Svi šešeljevci, arkanovci i ostale skupine koje su sijale užas po ratištima zapravo su bili srpski borci koji su išli pomoći svojoj braći. Jer »kad mudžahedin putuje par tisuća kilometara da bi pomogao Izetbegoviću, zašto Srbi ne bi to isto mogli činiti svojoj braći, a da se to ne osudi«. Ocijenio je da je iz njegova govora na Gazimestanu uzet samo mali dio, onaj koji o najavi oružanog rata. Milošević se poziva na kompletan tekst. »Govor je dobar, čak i odličan i danas bih ga potpisao«, samozadovoljno je kazao sucima. U tom svijetu kojim je upravljao ministri nisu bili korumpirani niti je vlast narodu izvlačila novac. Njegova stranka, pak, nije bila ni nacionalistička, niti srpska, već »od Srbije«. Mediji su slobodno radili, reako je ne bez gordosti, a kontakti s dijasporom normalan su dio življenja svake zemlje, pa i Srbije gdje je dva milijuna Srba raseljeno izvan matične države.

Zdušna borba za opstanak Jugoslavije

Kad je riječ o Jugoslaviji, on se zdušno borio za njezin opstanak, za preživljavanje strukture koju su na smrt osudili Miloševićevi »dušmani neonacističkih nastojanja i neokolonijalisti«. Ta je Jugoslavija, po Miloševiću, bila zemlja ravnopravnosti svih naroda i jedino rješenje da svi Srbi žive u istoj državi, »ali i svi Hrvati, svi Muslimani, Makedonci«. Sud je upoznat i s činjenicom da u Srbiji i onako živi više Muslimana nego u Bosni i Hercegovini. »Govorio sam, Jugoslavija je u interesu svih južnih Slavena i svih Srba, htjeli su je rasturiti samo žestoki antikomunisti. Zato i ne znam odakle ova izmišljotina o Karađorđevu gdje sam s Tuđmanom pričao o podjeli Bosne«, istaknuo je, naglasivši da je službeni Beograd osudio bombardiranje Sarajeva...

Na kraju je upitao suce: »Tko bi u vlastitoj zemlji izazivao kaos«.