Eto junaka Milana Bandića ponovo u svim televizijskim vijestima. Zasluženo. Jer, više nema nikakve sumnje da je njegovo obraćanje javnosti te priča kojom je nastojao zamazati sudu oči, obmana par excelence. Ne samo da je skrivio nesreću, ne samo da je dva puta bježao s mjesta nesreće, ne samo da nije popio - kako nas je pokušao obmanuti - dva, tri gemišta, već je, piše u policijskom izvješću koje se, također nema dvojbe, pokušalo zataškati, od alkohola teturao. Ali, Bandić ide još dalje: pokušava policajce podmititi uslugama koje stoje na raspolaganju moćnom gradonačelniku. Kada očito savjesni policaci to ne prihvaćaju - bježi. No, nakon što su ga policajci uhvatili i izgurali pijanoga iz automobila, natezanje traje još više od sat vremena, kada je, napokon (kako bi se što više otrijeznio) bio, tek pred svojom kućom, podvrgnut alkotestu. O.K., sve se to nasilnom, narcisoidnom, i ne samo alkoholom već i silom opijenom čovjeku može dogoditi. I ljudski je to zatajiti, ali nije moralno - kad si već otkriven - i dalje obmanjivati javnost. A Bandić, uz zaštitu Tomca i dijela SDP-a, upravo to čini. A kada nakon dva tjedna, tobože iz moralnih razloga, odluči otići, nastoji u Zagrebu - rušeći sve oko sebe - napraviti potop. I poslije svega SDP Bandića ponovo kani, kad-tad, kandidirati za gradonačelnika pod izlikom kako će Zagrepčani reći - posljednju. U civiliziranim, demokratskim državama svaka bi - ma koliko god moćna bila - stranka s takvim stavom prema poštenju, istini i moralu glatko izgubila izbore. Na kraju, za nikad i ni na koji način kažnjene grijehe političara ipak smo krivi - mi.

Razvoždeni Milošević i dalje prkosi svijetu ili, reklo bi se po domaći: p..a uz vjetar. Kada ga neupućeni čovjek sluša, dođe mu da se rasplače. Kada su međunarodne snage bombardirale Srbiju, Beograd nije imao struju, ogorčeno se trećega dana suđenja Milošević jadao svijetu. A zna li licemjerni zločinac je li sa zemljom od njegove soldateske sravnjeni Vukovar imao struju? Je li struju imao Dubrovnik? Po principu; napad je najbolja obrana, Milošević nastoji svu krivicu za rat u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu svaliti na druge, pa i na međunarodnu zajednicu koja je - u tome je Milošević u pravu - promatrala (njegove) zločine prekriženih ruku. I dalje se bivši srpski predsjednik pokušava predstaviti najvećim borcem za prava i slobodu svoga naroda, vještim pravnikom, inteligentnim strategom te državnikom koji ima povijest u malome prstu. Nama, koji smo njegova djela osjetili na vlastitoj koži, monstruma u sebi ne može sakriti. Uostalom, kako ga smatrati normalnim nakon izjave da ideja o velikoj Srbiji nikad - kod njih preko Drine - nije postojala?!

Netko je izlanuo a svi su nakon njega, poput papagaja, prihvatili formulaciju da je medalju Janici Kostelić uručio bivši predsjednik HOO i član MOK-a Antun Vrdoljak?! To je isto kao kada biste kazali da je Indoneziju posjetio bivši predsjednik Sabora Stjepan Mesić... Vrdoljak je - naročito kad se spominje olimpijski pokret - itekako sadašnji, što se za HTV-ovce ne bi moglo reći. I, na kraju, ne gasite televizore u vrijeme korizme.