U politici je stalna samo mijena, pa danas mnogo toga može biti bitno drukčije nego što se to činilo još jučer. Najbolji je dokaz tome slučaj Ivića Pašalića. Dvije se godine i šestorka i petorka intenzivno bavila čovjekom "upletenim u sve", da bi se on sada osjećao snažnijim nego u trenucima silaska s vlasti HDZ-a. Ambiciozni je Pašalić ovih dana objavio da se kandidira za novog stranačkog predsjednika i da u tom svom jurišu očekuje dvotrećinsku unutarstranačku potporu. Na te Pašalićeve izjave ne treba olako odmahivati rukom. Nekada najdraži Tuđmanov savjetnik zna što govori, tako da su njegovi protivnici s pravom nervozni.

Pašalić je, naime, među prvima na hrvatskoj stranačkoj pozornici shvatio da političari danas trebaju bitno promijeniti i retoriku i nastup. On će na HDZ-ov izborni sabor izaći s vlastitim gospodarskim i socijalnim programom, koji će pokušati nametnuti kao alternativu brojnim neuspjesima Račanove Vlade. Pašalićevi istupi u javnosti više nisu opterećeni nacionalnom patetikom i kritizerskom frazeologijom. Nikoga javno ne opanjkava i nikome ne prijeti. Doda li se tome da je upravo on instalirao veći dio današnjih HDZ-ovih kadrova na lokalnim razinama, ne može mu bitnije zasmetati ni nepopularnost u nehadezeovskom biračkom tijelu, niti nesklonost mnogih medija.

U najčudnijoj se ulozi, opet zbog Pašalića, našao njegov predsjednički protukandidat Ivo Sanader. Budući da je po logici svoje diplomatske karijere zagovornik europskih integracija, Sanader mora u nastupima stalno dokazivati članstvu nacionalnu žestinu i čvrstinu, makar ona bila ponekad i u sukobu s njegovim temeljnim opredjeljenjem. Tako Sanader mora glumiti desničara, dok je istodobno Pašalić, koji je ranije imao takav imidž, sada naglo odjenuo i europsko i reformsko ruho. Po tome ispada da je često namršteni predsjednik HDZ-a političar starog, a njegov nasmiješeni i prilično duhoviti izazivač političar novoga kova. U političkom marketingu, koji je Pašalić uspješnije apsolvirao, ionako nije bitno tko što doista misli i čini.