Mada Milan Bandić nikako ne sliči na Ankicu Tuđman, neki su mediji s njim u vezi već konstatirali da se u Hrvatskoj ponavlja slučaj Lepej. Ponovo bi ceh mogli platiti oni koji drže do prava javnosti. Policajac, sumnjiv da je službeno izvješće o razmjerima Bandićeva pijanog izgreda dostavio medijima, udaljen je s dužnosti i protiv njega je pokrenut stegovni postupak. Protiv onih koji su lagali javnosti - ništa nije pokrenuto.

Naime, iz ovih dana u jednim dnevnim novinama objavljenog službenog izvještaja patrole koja se morala hrvati s Bandićem, vidi se da je bivši zagrebački gradonačelnik bio manje fin a više pijan i rabijatan nego su to i on i policija bili spremni priznati. Otimao se, teturao, u više navrata bježao, policajcima je pružao otpor, prijetio je, vrijeđao i nudio mito. Bio je spreman na "bilo kakve usluge koje bi u svojstvu gradonačelnika mogao učiniti", samo da ga ne podvrgnu alkotestu. Te je činjenice Bandić zatajio javnosti i one se ne vide ni iz policijske prijave. U prijavi sudu ti se neugodni detalji uopće ne spominju. Prekršajni sudac u slučaju gradonačelnikova prometnog incidenta novinama je potvrdio da mu "neki podaci" iz objavljenog policijskog izvještaja "nisu dosad bili poznati". Konkretno, nije mu prijavljeno da je Bandić bježao od policije. To bi značilo da je policija redizajnirala slučaj, zanemarila svoj zapisnik s očevida i ublažila optužbe protiv prekršitelja.

Ali nakon objavljivanja originalnog dokumenta, u MUP-u su se poduhvatili stroge istrage o tome kako je njihov izvještaj dospio u medije. Jedan je, inače vrlo mladi policajac suspendiran, njegov odvjetnik tvrdi da su mu narušena i ustavna prava. Kako je bilo moguće da policija u prijavi sudu ublaži u izvještaju navedene činjenice - o tome nema ni izjave ni istrage. Osim rijetkih novinara, još se nije čulo da bi netko digao glas u zaštitu policajca koji se odlučio provaliti Bandićevu šporkariju. Nije sporno da policajci službene dokumente ne smiju liferovati medijima, niti je sporno da se moraju pridržavati pravila službe. Ali činjenica je da se istina skrivala i frizirala te se bez kršenja zavjeta šutnje ne bi mogla saznati. Baš kao i u slučaju Ankice Lepej, postavlja se dilema što je jače pravila jedne službe ili pravo javnosti da sazna istinu koja joj je zatajena. Oni koji su odluku bankovne činovnice da objavi Tuđmanove tajne račune smatrali herojskom, sada njenog dvojnika, prokazivača Bandićevih konspiracija - isljeđuju.

Ministar policije, Šime Lučin, tvrdi da bi ovu priliku trebalo iskoristiti za “širu raspravu o curenju dokumenata i informacija bitnih za nacionalnu sigurnost, i to ne samo od strane službenika nego i političara”. Ali istraga o curenju službenih dokumenata dio je posla kojim bi se trebalo baviti baš Lučinovo ministarstvo, a od njega se ne može saznati što je u tom pogledu napravljeno. Zatim, po prirodi stvari prioritet je, valjda, goniti lažljivce. Prvo bi trebalo hvatati one koji su izvještaj o Bandićevom pijanom glavinjanju prepravili, tek onda, eventualno, one koji su ga provalili. Sve dok se javnost maže i laže, objavljivanje istine - zaslužno je djelo.