Vjesnik: 19. 02. 2002.
Bol treba hijerarhiju, a u njoj nema mjesta za zubobolju krvnikova sina
O tomu
da postoji neki rimski zubar koji je »isti Tuđman« domaću su, ali bogme i svjetsku, javnost obavijestili hrvatski policajci, a onda i njima bliski novinari, koji svi zajedno, čini se, nisu imali drugoga posla nego prisluškivati razgovore mladoga beogradskog kriminalca s majkom, koju ne bez razloga zovu balkanskom Lady Macbeth / Hrvatska je očito moralno teško posrnula zemlja kad je moguće da se na njenu središnjem medijskom kolosijeku pišu objektivne analize o zubalu nekoga balkanskog probisvijeta, a da se u isti tren s nimalo pijeteta ne misli o onima koje je otac toga zubala otjerao pod zemlju ili zauvijek prikovao u invalidska kolica... Mislim da bi se oni koji su, na bilo koji način, to balkansko zubalo uveli u hrvatsku stvarnost, a time i u povijest hrvatske gluposti, trebali ispričatiSLOBODAN PROSPEROV NOVAK
Ovih je dana javno žutilo u nas došlo do još jednog od svojih slavnih historijskih minimuma. Hrvatska je javnost iscrpno i vrlo savjesno obaviještena o jednoj za nju navodno važnoj zuboboljnoj činjenici. Ta prevažna činjenica tiče se zdravstvenog stanja stanovitoga srbijanskog kriminalca i vozača brzih automobila Marka Miloševića, sina haaškog optuženika i ratnog zločinca istoga prezimena.
Taj mlad čovjek, kako izvještavaju, od važnosti te informa
cije izbezumljeni novinari, imao je ni manje ni više nego dvadeset devet pokvarenih zuba.Zbog toga jer je imao te silne pokvarene zube i dovoljno novca što ga je oteo balkanskoj sirotinji, taj u Hrvatskoj ne znam po čemu toliko slavan gospodin odlučio je svoje zubno groblje sanirati u Rimu. Svoje trule zube, kako su nas mjerodavni za hrvatsku maglu prilježno obavijestili, mladi je Milošević popravljao kod nekog dr. Cafolla u Rimu.
Taj Talijan, koji je završio Stomatološki fakultet u Zagrebu šezdesetih godina, kako se sada zna, ima i nekretnine u Hrvatskoj. Čak, zlu ne trebalo, ima i putovnicu Republike Hrvatske. Kada su ga upitali, rekao je da mu je Hrvatska druga domovina.
I sada napokon dolazi ono zbog čega bi hrvatska javnost trebala odahnuti.
Taj rimski liječnik, kojemu je Hrvatska druga domovina, ali koji usput u Rimu popravlja zube i ambasadoru SR Jugoslavije (zlu ne trebalo!), dakle, taj zubar, dokazano je, uopće ne sliči pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
O tomu da postoji neki rimski zubar koji je »isti Tuđman« domaću su, ali bogme i svjetsku, javnost obavijestili hrvatski policajci, a onda i njima bliski novinari, koji svi zajedno, čini se, nisu imali drugoga posla nego prisluškivati razgovore mladoga beogradskog kriminalca s majkom, koju ne bez razloga zovu balkanskom Lady Macbeth.
To da se hrvatskoj javnosti podmeće trulo zubalo beogradske barabe nije samo cinizam i nakaradni primjer pogrešno shvaćena objektivna novinarstva! Ne, to je bestidna svinjarija za koju bi moralno trebali odgovarati svi koji su je proizveli usred zemlje u kojoj upravo ovoga trenutka nekoliko tisuća njenih najboljih i najpoštenijih stanovnika, tužnih žrtava nepravednoga rata trune po bolnicama i sanatorijima, čeka posao koji nikada neće dobiti, želi brigu koju
nikad neće primiti.Hrvatska je očito moralno teško posrnula zemlja kad je moguće da se na njenu središnjem medijskom kolosijeku pišu objektivne analize o zubalu nekoga balkanskog probisvijeta, a da se u isti tren ni s malo pijeteta ne misli na one koje je
otac toga zubala otjerao pod zemlju ili zauvijek prikovao u invalidska kolica.Taj oblik senzacionalizma i lažna glamoura odvratan je i zaslužuje najoštriju društvenu osudu. Tko će ikad popraviti u ovoj zemlji njen iskvareni odnos prema žrtvama rata? Ti koji sline nad zubalom krvnikova sina to sigurno neće učiniti.
Iz Rima inače učen novinar Inoslav Bešker, nekadašnji Wunderkind, čovjek koji je u životu napisao lucidnih tekstova, ali i slinavih udvorničkih pamfleta, čovjek koji je jedno vrijeme bio i sveučilišni lektor, čovjek kompetentan u svom poslu, sada je bešćutno istraživao povijest onoga balkanskog zubala usred Rima, grada u kojemu ima više plemenitih hrvatskih tragova nego na bilo kojem drugom mjestu u svijetu.
Tko je ikada pisao o onom rimskom liječniku koji je nasmrt bolesnom Matošu u tomu gradu rezao grlo i njegov strašan rak? Tko je istražio dokumente toga liječenja?
Tko je ikada pisao ozbiljno o onih pet-šest mjeseci koje je tu proživio u groznici mlad domoljub Silvije Strahimir Kranjčević?
Tko je ikad ozbiljnu reportažu pisao o Strossmayerovim rimskim putima, tko je snimio njegovu rimsku rezidenciju?
Tko je sve to ikada javnosti ponudio u novinama?
Nitko i nikada! I to samo zato što pervertirani mozak hrvatskih čistača duhovnosti još misli da Hrvati trebaju zubalo Marka Miloševića smatrati kulturnom činjenicom! Zbog tih pervertiranih mozgova sada se svi moramo baviti zubalom Marka Miloševića. Njegovo je zubalo u Hrvatskoj tema dana. Ono je pijesak koji Hrvatima treba baciti u oči.
Mislim da bi se oni koji su, na bilo koji način, to balkansko zubalo uveli u hrvatsku stvarnosti, a time i u povijest hrvatske gluposti, trebali ispričati svim onim ljudima koje u Hrvatskoj u ovom trenutku nešto boli.
Jer neka se ne zaboravi, bol treba hijerarhiju. Zubobolja krvnikova sina u toj hijerarhiji ni u najluđoj svijesti ne smije imati baš nikakvoga mjesta.
Autor je sveučilišni profesor hrvatske književnosti, odnedavno predavač na Odjelu slavenskih jezika i književnosti pri ruskim i istočnoeuropskim studijima Sveučilišta Yale u New Havenu, Connecticut, SAD