Ivica Račan ima osobit, gotovo jedinstven dar za vanjsku politiku. I njegova je svaka vanjskopolitička inicijativa osobita i prepoznatljiva. A svima je njima zajednički efekt - bacanje klipa pod vlastite noge uz spoticanje i posrnuće. I to vrlo iznenadno, u trenutku kada to nitko ne očekuje. A ponajmanje sam inicijator. Tako je naš premijer nepripremljeno ušao u pregovore o razgraničenju u Piranskom zaljevu i parafiranjem sporazuma upao u vlastitu klopku.

No, bio je to tek početak serijala. Ishitrenom odlukom o zabrani provoza nafte, zaratili smo gospodarski sa Slovenijom i BiH, umalo s Mađarskom. Završilo je povlačenjem uz isprike, plaćanjem "ratnih šteta" i trpljenjem susjedskih pljuski. Prije nego što je ta vanjskopolitička ekshibicija završena, Račanov povjerenik za vanjsku politiku Tonino Picula krenuo je u novu, najavivši zajednički hrvatsko-bosanski rad na izmjenama bosanskohercegovačkog Ustava, što je iz Sarajeva opovrgnuto i ismijano. Uz prilično razumljive razloge. Najava se dogodila u jeku međunarodnih diplomatskih pritisaka na bosanske Srbe da prihvate rješenja koja će čvršće povezati BiH u državu. I dala je Srbima argument za prigovore.

A onda je organizacijom bosanskih divana s predstavnicima hrvatskih stranaka iz BiH premijer stavio točku na "i" vanjskopolitičkim inicijativama na vlastitu štetu. Rezultat: dobio je odbijenice nekih stranačkih lidera iz BiH, kritike iz Sarajeva za miješanje u unutarnje stvari, a može očekivati i pokoju nezgodnu poruku iz Bruxellesa. Zato što se miješa u unutarnje stvari BiH? Ili možda čak ima pretenzije pripojiti nekoliko četvornih kilometara? Ne, nego zato što ne zna gdje i na koji način hrvatski premijer može razgovarati o promjenama Ustava BiH. Zato što ne pita one koji bi mu to mogli i trebali reći. I ponajviše zato što još nije prihvatio činjenicu da u međunarodnim odnosima postoje forme koje i Ivica Račan mora poštovati. Ma koliko mu formalizam bio mrzak. I ma koliko intimno vjerovao da mu je inicijativa - jednostavno genijalna.