Poslije sedam mjeseci pritvora u scheveningenskom zatvoru, hrvatski general Rahim Ademi pušten je da se brani sa slobode. Procedura njegova puštanja potrajala je duže od očekivanog iz nekoliko razloga, prije svega radi okolnosti da je jedna druga haaška optužnica - uručena Vladi u istom “paketu”, lipnja prošle godine - ostala do danas nerealizirana. Naime, general Ante Gotovina nije izručen Tribunalu, još uvijek je u bijegu, a Vlada tvrdi da nema informacija o tome gdje se nalazi. Upravo stoga, sudsko vijeće prilikom rasprave o zahtjevu Ademijeve obrane da se on brani sa slobode, nije krilo svoju zabrinutost pa i rezerviranost spram sposobnosti hrvatske Vlade da sutra spriječi generala Ademija u njegovoj eventualnoj namjeri da se dade u bijeg. Ipak, respektirajući činjenicu da se Ademi dobrovoljno i bez oklijevanja predao Haaškom sudu te da ni na koji način dosad nije vršio ma kakav pritisak na žrtve ili svjedoke u postupku, a uzimajući s velikom ozbiljnošću i Vladina jamstva za generala, Sud je donio pozitivnu odluku. Ona nije od značenja samo za Rahima Ademija i njegovu obitelj, nego bez sumnje i za kredibilitet hrvatske Vlade, ali i ukupnu političku klimu u državi.

No, istodobno efekte odluke u slučaju Ademi može kapitalizirati i sam Tribunal. Na tom je tragu bila i Granićeva opservacija pred Sudskim vijećem, izrečena u tijeku haaške rasprave (1. veljače 2002.), da bi pozitivna odluka bila vrlo važna za ukupnu percepciju pravednosti Suda. Uz napore Vlade, kazao je tada Granić, važno je da i obični gradjani Hrvatske steknu uvjerenje da je Sud pravedna institucija koja se odnosi jednako prema svakome. Tu je ocjenu, medjutim, predsjedatelj Vijeća Liu Daquen, a pozivajući se i na svojedobnu izjavu Predsjednika RH Stipe Mesića da bi puštanje na slobodu generala Ademija imalo pozitivan odjek u Hrvatskoj glede suradnje s Tribunalom, kvalificirao kao neku vrst neprihvatljive “vezane trgovine” Vlade i Haaga. "Obveze suradnje s Medjunarodnim kaznenim sudom preuzeli ste rezolucijom UN-a i definirali ustavnim zakonom, prema tomu odluka o Ademiju ne bi smjela imati nikakvih reperkusija glede naše suradnje", replicirao je sudac. No, Granić to zapravo i nije dovodio u pitanje, jer nijedna ozbiljna država ne može ignorirati svoje obveze. Ali je pravilno procijenio da bi refleks pozitivne odluke u ovom slučaju mogao modelirati buduće stanje (kolektivne) političke svijesti i klime u Hrvatskoj.

Ako se Međunarodni sud za ratne zločine afirmira kao autentična sudbena institucija i skine sa sebe stigme nepravednog političkog tijela koje sudi selektivno i s političkim motivacijama, a to može isključivo utemeljenim, pravno dokazivim optužnicama za individualnu odgovornost i konkretan zločin, tada će posustati i njegovo bučno osporavanje. Oslobađajuće presude Kupreškićima na tom su tragu, a Ademijevo puštanje na slobodu do suđenja dodatni je prilog tomu. No, to je i signal generalu Gotovini i onima koji u strahu za vlastitu sudbinu grade frontove otpora prema Haagu. Hrvatska je u neku ruku remizirala s Tribunalom, jer ovom odlukom nitko ne gubi, pa se treba nadati da je posrijedi isključivo slovo zakona, jednako za sve (“male” i “velike”), a ne politički ustupak, što samo promovira vjerodostojnost međunarodne sudske arbitraže.