Dolazak glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte u Banju Luku prošloga tjedna ponovno je povukao priče o uhićenju i izručenju sada najpoznatijega ratnog zločinca na slobodi Radovana Karadžića. O suradnji s Haagom, ustavnim promjenama, položaju Hrvata u Republici Srpskoj i suradnji s hrvatskim vlastima, u Banjoj Luci smo ovoga tjedna razgovarali s premijerom Republike Srpske Mladenom Ivanićem.

Ona je nezadovoljna onim dijelom suradnje s Haaškim sudom koji se odnosi na hapšenje optuženih koji se nalaze na javnim listama. Ima određenog nezadovoljstva i u dostavi nekih dokumenata, iako, kada smo pojasnili stvari, onda taj dio i nije ispao toliko problematičan. Dali smo dokumente, ali jedan dio nije ostao riješen zbog nedostatka informacija iz prijašnjega razdoblja. U idućih desetak dana i to će biti riješeno.

Što se tiče suradnje istražitelja oko traženja svjedoka i davanja iskaza, tu je situacija sasvim korektna. Ja sam vrlo precizno rekao da je od Vlade Republike Srpske dosta teško očekivati uhićenja jer se radi o ljudima koji su na javnim listama već godinama. Atmosfera je sada promijenjena, usvojili smo Zakon o suradnji s Haagom. Ako su ti optuženici godinama bili tu, ako ih se pokušavalo uhvatiti, a nije se u tome uspjelo, onda je teško očekivati od Vlade Republike Srpske da to napravi preko noći.

Mi zaista nemamo informacija da se on nalazi ovdje i, što se nas tiče, držimo da svi koji znaju gdje je, to trebaju reći i onda će vidjeti je li Vlada RS spremna ispuniti svoje obveze.

To je značajan poziv koji smo dali, možda je ultimatum prejaka riječ. Zapravo, to je bio poziv ljudima da shvate da mi možemo u tih 30 dana omogućiti im i sačuvati njihov dignitet, možda omogućiti im i obranu sa slobode kako bi bili u jednoj boljoj poziciji. Nakon toga, objektivno nismo u mogućnosti davati bilo kakve garancije jer onda nema suradnje s njihove strane.

Za sada nema nikakve reakcije, nikakve povratne informacije.

Ne bih rekao da je izazvao neku veliku pažnju i mislim da je dočekan kao nešto što je sasvim logično. Naravno, vjerojatno ima nekih komentara u svjetlu suđenja Slobodanu Miloševiću, ali ništa posebno.

Napravili smo veliki iskorak donošenjem Zakona o suradnji s Haagom, vodila se javna rasprava o njemu i mi smo iskazali svoju spremnost da primjenjujemo one norme koje provode i zemlje u našem okruženju. To primjenjuju, više ili manje, i Hrvatska i SR Jugoslavija. Kad bismo i htjeli biti izvan tog procesa, ne bismo to mogli. Mislim da je i javnost to shvatila. Vjerojatno bi značajnijih tektonskih poremećaja bilo u slučaju dva najpoznatija imena, ali ne očekujem neke veće poremećaje kod drugih osoba koje se nalaze na javnim listama.

Nije.

Dobar dio pripreme javnosti izvršen je raspravom o Zakonu o suradnji s Haagom. U Republici Srpskoj postoji takva atmosfera, a ono što nedostaje jest osjećaj adekvatnijeg tretiranja zločina nad Srbima. To je veliki problem jer još uvijek postoji uvjerenje da je Haag tu kako bi sudio prije svega Srbima za zločine nad drugim narodima.

Oko toga se vodi jedna "bitka" u međunarodnoj diplomaciji; treba li postojati jedan stalni sud, ili će se istrage svoditi samo na najznačajnije osobe. Osobno mislim da bi naglasak trebao biti na lokalnom pravosuđu.

Dobili smo dozvolu Haaga za nekoliko slučajeva procesuiranja Bošnjaka i poslali smo zahtjev da se provjeri 12 slučajeva Srba za koje vjerujemo da ima elemenata da ih procecuiramo ovdje.

Samo uz suglasnost svih strana koje su taj dokument potpisale. Bez toga, nadogradnje nema, i ona bi samo otvorila velike probleme. Svaka priča o reviziji Daytona proizvodi samo kontraefekte i umjesto da prisiljava lokalne političke snage da se organiziraju, ona ih tjera jedne od drugih i više vremena onda posvećuju tome da u nešto uvjeravaju strance negoli da sami surađuju.

Mislim da je Hrvatska u posljednje vrijeme ušla u jednu jaku fazu kritičnosti prema Republici Srpskoj i dio problema s kojima se hrvatski narod u BiH objektivno suočava, pokušava riješiti na potpuno pogrešan način.

Zato jer su ti problemi u osnovi nastali u Federaciji BiH, a ne u Republici Srpskoj, a Hrvatska rješenje traži u eliminaciji Republike Srpske. To je pogrešna politika, ona nije dobra i ja sam više puta javno upozoravao na to. Takve izjave, zanimljivo, više daju političari iz Hrvatske negoli hrvatski političari iz BiH i puno su ekstremniji u svojim izjavama, a oni ne poznaju situaciju i u nekim slučajevima su čak ekstremniji negoli političari bivšega vladajućeg HDZ-a. To je krivo jer daytonski sporazum nije moguće mijenjati bez suglasnosti sviju. Hrvatski predstavnici su svojom slobodnom voljom formirali Federaciju BiH s Bošnjacima, zato su dobili puno nagrada, financijske podrške, bili su favoriti međunarodne zajednice. Nemoguće je sada, u tako kratkom vremenu, tražiti jednu novu koncepciju koja izlazi iz daytonskog sporazuma. Ja uistinu smatram da se pozicija Hrvata u Republici Srpskoj mora popraviti. Republika Srpska mora promijeniti svoj Ustav i omogućiti da građani svih naroda budu potpuno ravnopravno tretirani, da se primjenjuje odluka Ustavnog suda bez diskriminacije. No, ostaje činjenica da će 70 posto Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini ipak živjeti u Federaciji, a ne u Republici Srpskoj. Zato je i u Federaciji ključni problem.

Teško će doći do kompromisa. Vjerojatno će posljednju riječ dati za to predviđena procedura, odnosno dvotrećinska većina poslanika mora glasati za ustavne promjene. Izraziti sam protivnik nametanja Ustava jer smatram da je to nemoguće, za razliku od nekih drugih zakona. Bilo bi tragično da nam itko nameće Ustav i ne znam baš puno primjera u svijetu da se to dogodilo, jer je to protiv svih demokratskih principa, a tragično bi bilo da nam se, nakon šest godina od potpisivanja Daytona, nameće Ustav. Pogotovo zato jer nema uvjeta za ikakvu međunarodnu konferenciju. Ako netko ne bude zadovoljan ustavnim promjenama, uvijek postoji procedura i mogućnost prilagođavanja. Ako Ustav bude nametnut, ja ga sigurno neću provoditi kao politička osoba.

Vjerujem da može i ponavljam vam, dokle sve strane u BiH ne žele međusobni dogovor, nego pokušavaju uvjeriti kralja, odnosno visokog predstavnika da su baš oni u pravu, eliminira se bilo kakav oblik suradnje. Primjera, pak, za to da možemo surađivati ima svuda; donijeli smo Izborni zakon sami, sve projekte vezane uz matične brojeve i osobne karte... Izvršena je harmonizacija poreza, nema problema oko funkcioniranja zajedničkog tržišta, i možemo raditi zajedno. No, nisu svi u BiH zadovoljni svojom pozicijom i pokušavaju to promijeniti. Ali ako krenu u to, eto nas opet na početku; jedni će tražiti BiH bez entiteta, drugi će tražiti da nema Bosne i Hercegovine. I jedno i drugo su gluposti i nije pozitivno za BiH, i zato sam ja žestoki protivnik toga.

Mislim da hoće, ali ne u velikoj mjeri. Može doći do određene homogenizacije, ali ona neće biti presudna. Homogenizaciju više proizvode rasprave koje traju sada. Promjene će dovesti do toga da će u Republici Srpskoj postojati multientička vlada, a pitanje je hoće li ona biti idealna. Postojat će mehanizmi zaštite vitalnih interesa naroda. Zato neke veće radikalizacije neće biti.

Zagreb ima pravo da donese odluku. Ali, podsjetio bih Zagreb da je on dugi niz godina imao posebne veze s jednim od entiteta, koje su bile puno većeg intenziteta nego što su bile naše. I također bih podsjetio Zagreb da se on nije ni sada odrekao veza; ne sjećam se kada je održan posebni sastanak svih političkih stranaka iz Republike Srpske u Beogradu. U Zagrebu je bio. Ne znam kada je u Beogradu bilo govora o ustavnim promjenama; u Zagrebu se o tome stalno govori. Ne znam kada se u SR Jugoslaviji dogodilo nešto kao sporazum u Slavonskom Brodu koji je izazvao goleme kontroverze. Mislim da Zagreb lijepo priča, ali zapravo ne povlači takve poteze. U biti, velike razlike nema u odnosu prema BiH ako usporedimo vlast HDZ-a i sada.

One mogu prije svega biti teške za hrvatski narod u BiH jer se tu mora puno pažljivije pristupiti cijelom procesu. U Hrvatskoj postoji jedno potpuno ignoriranje institucija Republike Srpske, a to je greška. Mi ne tražimo da nam se daje neki veći značaj, ali postoji toliko mogućnosti za suradnju i rješavanje problema na nižim razinama pa ne razumijem takvu vrstu otpora, osim ako Hrvatskoj nije cilj preuređenje BiH i eliminacija Republike Srpske. Mi to ne možemo prihvatiti. O svemu drugome možemo razgovarati. Nas iznenađuju tvrde, isključive i ekstremne ocjene pojedinih političara u Zagrebu o tome da je Republika Srpska genocidna i da je treba ukidati. Mogu shvatiti da je to lijepo reći u Zagrebu i da to ima dobre reakcije, da će to glasači prihvatiti i od nekoga napraviti velikog zaštitnika nacionalnih interesa. No, to je vrlo kontraproduktivno. U usporedbi sa SR Jugoslavijom, Hrvatska u takvim izjavama zaista prednjači.

U ovom trenutku, teško. Pokušavao sam preko europskih stranaka koje su više konzervativne prirode pokrenuti neke kontakte, ali nema odgovora. Smatrao sam da bi bilo u redu da razgovaramo s hrvatskim dužnosnicima, ali to se ignorira. Bilo je inicijativa s naše strane, ali ih ne namjeravam više ponavljati. To sam prenio hrvatskim predstavnicima ovdje, objasnio sam da ne razumijem takav odnos.

O tom pitanju treba ozbiljno porazgovarati. Nemam nikakvih spoznaja o tome da je sigurnost problem, o tome nisam čitao niti sam dobio takve informacije. Mislim da je puno veći problem ekonomska situacija u Republici Srpskoj, problem zapošljavanja, i povratak se u ovome trenutku svodi na ruralne dijelove, dok u gradskim sredinama to teže ide jer ljudi žele imati posao pa im sadašnje alternative više odgovaraju nego povratak ovdje. Sa svoje strane ću učiniti sve da se to promijeni, da dođe do pomaka. Mi smo lani pokrenuli jedan program u suradnji s Hrvatskom i dali 1,5 milijun maraka za povratak u Posavinu, i nadam se da će to krenuti i da će biti dobar početak.