ZAGREB - Nakon što je objavljena vijest da je glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte u BiH donijela 62 optužnice, kao i nakon izjava bivšeg srpskog vođe Slobodana Miloševića o ratu u BiH, tijekom suđenja u Den Haagu porazgovarali smo s dr. Cirilom Ribičičem. Bivši komunistički političar (sin poznatijeg Mitje Ribičića), i profesor ustavnog prava iz Ljubljane, poznat je i po svojem svjedočenju pred Haaškim sudom gdje je kao stručnjak analizirao ustavnopravne osnove nastanka Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ribičič je i autor knjige "Geneza jedne zablude", koja se bavi podjelom Bosne, koja je u Hrvatskoj doživjela već drugo izdanje.

- Mlošević pokušava od sebe napraviti junaka, čak i u ovoj neslavnoj poziciji u kojoj se našao. Jasno, odabir svjedoka, a kojih će biti još mnogo, poseban je problem. Naime, za sada nema mnogo svjedoka sposobnih natjecati se s Miloševićevom demagogijom. Danas sam pratio neka svjedočenja, gdje je odnos snaga već bio različit od prvih dana, jer su svjedoci dobro znali što žele i nisu dopustili da ih se odvede na stranputicu. Rekli su ono što su htjeli i zbog čega su došli - nisu pristali da se mijenja tema i da se na optuženičku klupu stavljaju druge stvari, a ne one zbog kojih je sudski proces Miloševiću i počeo.

- Mi koji smo događanja pratili iz bliza, u ono vrijeme, moramo se podsjetiti da su stvari počele smjenjivanjem političkih čelništva i to na temelju Miloševićevih naredbi - na Kosovu, u Vojvodini i Crnoj Gori. Bilo je pokušaja i da se smijene rukovodstva i u drugim republikama tadašnje federacije, da se proglasi izvanredno stanje i na taj način dobije osnova da se tzv. Miloševićeva "antibirokratska revolucija" usidri i pobijedi u svim republikama tadašnje federacije.

- Osnova Miloševićeve politike bila je ocjena da su Srbi u Jugoslaviji ugroženi i da je Srbija tamo gdje su nekada u povijesti bili Srbi i srpski grobovi. Na toj su se osnovi crtale drukčije granice i na toj su osnovi izbijali i sukobi.

Kljujić nadglasan

- Teško se mogu upuštati u potankosti, posebno napamet, ali je činjenica da se dosta rano počelo razmišljati o tome. U mojoj knjizi "Geneza jedne zablude" objavljen je stenogram vrha HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH, gdje je već krajem 1991. godine donesena odluka da se ide na drukčiju politiku u BiH, dakle na politiku podjele. Tu su navedeni različiti argumenti, od onoga da Hrvatska teško može opstati bez Herceg-Bosne, ali meni je u sjećanju najživlje ostao onaj "argument" - "Pa nećemo valjda dopustiti da Amerikanci sprječavaju formiranje muslimanske države u Europi preko Srbije i ideje 'Velike Srbije'! Bolje je da mi preuzmemo ulogu sprječavanja nastanka te države. "Bila mi je zanimljiva polemika Hrvata koji su živjeli u Herceg-Bosni i Hrvata iz Sarajeva, a koji su bili u savezništvu s Bošnjacima, argumentirajući to činjenicom da će u suprotnom slučaju - dakle u slučaju etničkog čišćenja u Herceg-Bosni, do istoga, samo u suprotnom pravcu, doći i u drugim dijelovima BiH, pogotovo u Sarajevu, a na štetu Hrvata koji tamo žive. Žao mi je što se ta upozorenja, posebno ona Stjepana Kljujića i ostalih Hrvata iz Sarajeva nisu uzela u obzir, nego se išlo na jednu politiku koja je dovela do sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

- To treba promatrati s dvije strane. Jedna je formalno-pravna, gdje se radilo na više-manje potpunoj neovisnosti Herceg-Bosne, posebno od Republike Hrvatske, a druga je faktička strana i nije čudo da je bila prikrivena. Tadašnje stajalište vodećih ljudi u Herceg-Bosni i tadašnjoj Hrvatskoj bio je da je jedno službena politika - politika priznavanja suvrenosti i jedinstvenosti BiH, a da je, kao drugo, faktična strana te politike, gdje je riječ o tome da se BiH podijeli, da se jedan njezin dio priključi Hrvatskoj. Bilo je tu dosta povezivanja vojničkog, finacijskog i sličnog, a određeni elementi vide se i u formalno-pravnoj analizi u samim aktima i odnosu tih akata prema pitanju carine, granica, novca, upotrebljavanja jezika i nazivlja, organizacijskih rješenja, itd. U formalno-pravnoj analizi vidi se veliki utjecaj Hrvatske, pa i hrvatskih pravnih stručnjaka, iako ne bih mogao reći da je to nešto nenormalno, jer se i u drugim slučajevima kod manjina pojavljuju težnje da manjina pokušava neke stvari preuzeti iz države svog matičnog naroda.

Velika pogreška hrvatskog vodstva

- Već sam spomenuo da je glavni problem u tome da je formalna strana bila i namjerno u funkciji prikrivanja faktičkih odnosa. Ono što je nenormalno jesu finacijske, političke, vojne i druge veze između Hrvatske i Herceg-Bosne, s očitom namjerom da se taj dio BiH priključi Hrvatskoj. Udarna jezgra hrvatskog vodstva je, prema mojim saznanjima, napravila veliku pogrešku oko odnosa prema BiH, jer se na tu pogrešku vezivala ne samo pogrešna politika, nego i mnogo toga strašnijeg, a to je da priključenje Herceg-Bosne Hrvatskoj nije bilo moguće ostvariti bez tisuća izgubljenih ljudskih života. Tako da je s tog stajališta ta krivnja vodstva za pogrešne političke i druge odluke nedvojbena. Ali jasno, ako je riječ o Den Haagu, onda na dnevnom redu nisu političke pogreške i pogrešan izbor savezništava, nego je na dnevnom redu dokazivanje kaznene odgovornosti za djela koja su kažnjiva po različitim međunarodnim aktima.

* Kako komentirate nedavnu izjavu Jacquesa Paula Kleina da je predsjednik Alija Izetbegović predsjedniku Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu? Je li to neki novi momenat?

- Ja sam manje analizirao bošnjačku politiku, ali mogu reći da je sve skupa počelo težnjama Srba u BiH pod Karadžićevim vodstvom da se ide na organiziranje srpskih autonomnih jedinica. Kasnije se tome, na žalost, priključila i Herceg- Bosna, a znate i za druge pokušaje. Što se tiče samih Bošnjaka, njihove politike i utjecaja, razgovori su u početku išli u pravcu "ako se budu bunili (Bošnjaci), onda ćemo ih pobacati u Neretvu". Dakle, oni na početku nisu imali nikakvog utjecaja. S druge strane, bilo je dosta naivnosti među njima u smislu da će ih braniti JNA i "avnojska" Jugoslavija, tako da se može govoriti o slabostima i pogreškama, pa na naki način i osveti Bošnjaka, tek u onoj fazi kad su ojačali vojnički, politički i međunarodno, pa su onda na temelju tog jačanja pokazali međunarodnoj zajednici da su postali politički čimbenik na koji treba računati.