Nakon godina suše, ovu su nedjelju počele dvije halabučno najavljivane humoristične serije. Na HTV-u Baretić-Ivanišević-Tomić-Hribarovo »Novo doba«, a na OTV-u Grubišić-Pervanova» Obećana zemlja«. No, ni jedna nije zaljuljala tlo pod nogama. Znači, »Gruntovčani«, »Malo misto« te »Prosjaci i sinovi« su poput Janice Kostelić. I dalje bez ozbiljne konkurencije. Umjesto terapeutskog, kiseli smijeh i - podsmijeh. Čemu? Ne njima, već (vlastitoj) nadobudnosti da će nam se možda... ipak... dogoditi humor, u ovoj općoj i dubokoj depresiji potrebniji nego utopljeniku pojas za spašavanje.

»Obećana zemlja« nije se pomakla ni milimetar dalje i dublje od - obećanja, sadržanog u odlično napravljenom foršpanu. Uz (budućeg) predsjednika »Obećane zemlje« Isidora Weissa (utjelovljenog u osobi Željka Pervana) olujno je more izbacilo i radnju za kojom, uz autore, tragaju, predmnijevam, i čete dobro obučenih specijalaca. Možda je u drugome nastavku nađu. Prva je epizoda, zapravo, preduga ekspozicija s nemušto nabacanim likovima i forama kojima se mogu nasmijati samo ako me usput netko dobro poškaklja. Time što itekako dobri i iskoristivi glumci Ljubomir Kapor, Zvonimir Torjanac, Predrag Vušović... statiraju, demonstrira se, prije svega, autorska nemoć. Barem u prvoj epizodi koju doista treba baciti duboko u vodu.

Najveća su, pak, vrijednost »Novog doba« - glumci. Od naturščika Lokasa, do velikog Mustafe Nadarevića, koji iz dubine izvlači glavnog urednika Strukana. Modernom su mediju primjerenom - dakle ne prenaglašenom - glumom uvjerljive likove ostvarili Lucija Šerbedžija, Ksenija Pajić, Milan Štrljić, Milan Pleština, Ivo Gregurević, Predrag Vušović te, ponavljam, u - zasad - minijaturi, Joško Lokas. Iz nekog drugog, lolađukićevskog filma, u »Novo doba« je uskočio na trenutke preigrani Ivan Brkić. Na žalost, Hribar je snimio priču onako kako su je scenaristi napisali: netečno, iskazujući bljeskovima u nekoliko kadrova mnogo veće mogućnosti od nedosljedne cjeline. Uz poprilično nevezanu, rastrganu i stilski siromašnu priču, najveće razočaranje su tipično hrvatski, nedovoljno životni dijalozi - uz izuzetke kao što je, npr. scena za šankom ili razgovor fotoreportera (Pleštine) s glavnim urednikom, te (novinarskoj) profesiji prespori ritam. Neke scene, poput večere (Štrljić, Šerbedžija, Inge Appelt), kao da su u seriju pale s Marsa. Kontrapunkt njima su, recimo, kolegiji, u kojima glumačko majstorstvo iskazuje Nadarević. Dobra, vrlo dobra strana HTV-ove serije je na trenutke iz stvarnih redakcija prenesena atmosfera. Prvu epizodu »Novog doba« ne treba baciti u vodu, jer, kada se sve zbroji i oduzme, obećava.

Nesvrsishodniji razgovor od onog s biskupom Bogovićem nisam u životu gledao. Zato što gost »Nedjeljom u 2« nije odgovorio niti na jedno postavljeno pitanje.