RAZGOVOR - Dr. DEJAN JOVIĆ, DOCENT NA SVEUČILIŠTU STIRLING U ŠKOTSKOJ:

Jedinog Hrvata koji je pisao doktorat na London School of Economics, najvećoj i najpoznatijoj školi za društvene znanosti u Europi, upoznao sam u Zagrebu na snimanju Latinice. Doktorska disertacija Dejana Jovića bavila se ideološkim sukobima unutar jugoslavenske političke elite u razdoblju od ustavnih promjena 1974. do 1990. godine.

Sada je docent na Sveučilištu Stirling u Škotskoj, a svojim studentima predaje sociološko intrigantne predmete "Stabilnost i raspad država", te "Autoritarnost i nakon nje". Nakon Latinove emisije, u kojoj smo oboje sudjelovali kao gosti i u demokratskoj debati razmijenili sučeljena stajališta — a tema je bila desnica u Hrvatskoj — obavio sam ovaj razgovor s dr. Jovićem kojega se zasigurno mnogi čitatelji sjećaju kao jednog od najistaknutijih novinara svojedobno kultnog omladinskog lista "Polet".

Od tih deset zemalja, najveći će problem biti ulazak Poljske, koja je jedina relativno velika zemlja među njima. U drugoj A skupini su Bugarska i Rumunjska, od kojih Bugarska napreduje brže od Rumunjske, a obje očekuju ulazak u EU-u u 2006. ili 2007. godini. U drugoj B skupini su zemlje tzv. Zapadnog Balkana, a u drugoj C bivše sovjetske zemlje, Bjelorusija, Moldova i Ukrajina.

Bit će više problema nego što se misli. Prvo, pitanje je žele li zapadnoeuropske zemlje takvo proširenje. Irska je nedavno na referendumu odbacila ratificiranje sporazuma iz Nice, a i drugi su tome pljeskali. Drugo, pitanje je imaju li nekadašnje istočnoeuropske zemlje toliko strpljenja da čekaju, ili će u njima rasti indiferentnost ili otpor ulasku u EU.

U Estoniji i Sloveniji, recimo, raste anti-EU raspoloženje, tako da se može dogoditi da u trenutku kad EU pristane primiti te zemlje, oni kažu: ne, hvala. Jer mnogima zapravo izgleda da ih je EU iznevjerio — nijedna zemlja, bio u njoj rat ili mir, slijedila ona prijedloge sa Zapada ili ne, nije još primljena u EU, a prošlo je 13 godina od 1989.

Drugo, biti u EU-u je prije značilo potvrdu da se napustilo sa socijalizmom, i da su zemlje koje apliciraju za članstvo dio europske kulturne tradicije. Međutim, sada to više nije nikome upitno. Slikovito, Slovenija je recimo htjela u EU zato da bi pokazala da nije balkanska zemlja i da bi se osjećala zaštićenom. Ali danas, s promjenama u Jugoslaviji, nema više opasnosti ni za njezin identitet ni za njezinu sigurnost. Prema tome, Europa joj sve manje treba.

Na nekima od njih uvest će se vize, ne zato što bi to dvije države o kojima se radi htjele, nego zbog zahtjeva drugih država u Schengenskoj grupi. Ako recimo Slovenija uđe u EU prije Hrvatske, onda će revni Slovenci, što iz razloga vlastita nacionalizma i netrpeljivosti prema Balkanu, a što zbog stvarnog pritiska iz EU-a da moraju biti rigorozni na granici, praviti Hrvatima puno veće probleme pri ulasku nego što im sada prave Talijani.

Ili, ako uđe Hrvatska, a ne uđe Bosna i Hercegovina, imat ćemo obnovu neke vojne granice po cijelom teritoriju, što Hrvatskoj nije u interesu ni iz ekonomskih, ni iz vojnih, ni iz političkih razloga. Prema tome, najbolje bi bilo da svi uđu u EU odjednom. To bi recimo iznimno pomoglo hrvatskom turizmu, koji bi procvjetao tek kad bi Dubrovnik ponovno postao dostupan i Srbima, i Makedoncima, i Bosancima, i Crnogorcima, a ne da bude pretvoren u vojnu krajinu Europske unije.

l Ne vjerujem da je moguće obnoviti Jugoslaviju, jer za to nema interesa ni u jednoj zemlji nasljednici Jugoslavije, uključujući i Srbiju. Države se uostalom teško obnavljaju jednom kad se raspadnu. Kao demokrat, poštujem volju većine, iako ne dijelim danas prevladavajući stav da je Jugoslavija bila neka vrsta tamnice naroda.

Jugoslavija je — a posebno socijalistička — bila vrlo dobro rješenje za male narode u njoj, uključujući i za Hrvate. Ne vidim da su Hrvati izgubili svoj nacionalni identitet u Jugoslaviji, niti mislim da su bili podređeni drugima, posebno ne u socijalističkoj Jugoslaviji.

Ne znam zašto toliko mnogo ljudi govori o opasnosti od približavanja Srbiji ili Bosni i Hercegovini, kad mi sa Srbijom i Bosnom dijelimo isti jezik, imamo slične ekonomske i političke interese, a bez prijateljstva s tim državama ne možemo riješiti ni svoje sigurnosne probleme.

Znam da sam u tom smislu u mini manjini (da se poslužim pojmom koji je duhovito promovirao Vane Ivanović), ali za mene je raspad Jugoslavije bio rezultat nasilnog nacionalizma, a ne nikakva prirodna pojava. Raspad Jugoslavije bio je umjetna tvorevina. To, međutim, ne znači da bi obnova Jugoslavije u ovom trenutku bila dobro rješenje.

U tom se smislu slažem s Vladimirom Putinom, koji je jednom rekao da oni koji su željeli da se SSSR raspadne nisu imali srca, a oni koji žele da se on obnovi — nemaju mozga. Nemaju mozga, međutim, ni oni koji traže da budemo u stalnom stanju rata sa susjedima koji su nam po svemu bliski i koji u ovom trenutku ne pokazuju nikakve znakove neprijateljstva prema Hrvatskoj.

Da, iako je vjerojatno da će i Britanija popustiti i prihvatiti euro. Britanija uvijek kasni, ali na kraju uvijek prihvati ono što dolazi iz Europe. Ona ima iluziju da može ostati otok između Europe i Amerike, i igrati neku ulogu posrednika.

Recimo, ne možete biti i član EU-a i imati hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu, i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. Puška će biti europska ili natovska, a lisnica možda hrvatska, ali u njoj neće biti kune. U suvremenoj Europi, čak je i Britanija mala zemlja, iako je po broju stanovnika 14 puta veća od Hrvatske.

I Blairu se često zamjera da slijedi tačerističku politiku, iako je pomalo licemjerno da mu to zamjeraju oni kojima je Margaret Thatcher bila šefica stranke. Tako je i u Hrvatskoj pomalo licemjerno zamjerati Račanovoj Vladi da otpušta radnike, a od 1989. do 1996., dakle u doba HDZ-a, broj zaposlenih u Hrvatskoj je smanjen za gotovo 450.000 — sa 1.775.000 na 1.334.000.

Pa ipak, imate pravo kad kažete da Račanov program nije socijalistički, možda čak ni socijaldemokratski. Osobno nisam nikad čuo da je Račan izgovorio riječ socijalizam nakon 1990. godine. On rijetko izgovara i pojmove antifašizam i Srbi, iako su mnogi njegovi birači antifašisti i Srbi. To on sebi može dopustiti samo dok postoji mogućnost da se radikalna desnica razmaše i ugrozi njegovu vlast. On prilično vješto koristi opasnost od desnice — stvarnu ili fingiranu — da bi zadržao svoje biračko tijelo oko sebe.

Uostalom, značajan broj SDP-ovih birača se priklonio drugim, radikalnijim strankama ili se povukao iz politike 1990., kad je SDP u Vladu poslao Martina Špegelja i Zdravka Tomca. U tom smislu i SDP, a ne samo HDZ, snosi odgovornost za ono što se dogodilo nakon toga.

Malo toga, na žalost. Ideja Europske unije se temelji na ideji liberalne demokracije, koja je individualistička. Liberalna demokracija, na žalost, ne može ponuditi manjinama ono što im je kod nas ponudio socijalizam, jer je socijalizam bio temeljen na pravima kolektiviteta. U smislu ljudskih prava, može ponuditi više od socijalizma, ali u smislu prava naroda i posebno manjina, tu je socijalizam nudio više.

Ksenofobije ima posvuda, ne samo kod nas. Međutim, moram priznati da je zapadni svijet u tom smislu otvoreniji i tolerantniji od nas. Ja, recimo, imam samo hrvatsko državljanstvo, pa sam ipak dobio posao na britanskom sveučilištu, iako sam imao 68 protukandidata za taj posao, od kojih je sigurno 60 bilo ili Britanaca ili iz Europske unije.

Pitam se što bi se dogodilo kad bi, recimo, neki Alžirac (o Jugoslavenu ili, recimo, Albancu da i ne govorim) kandidirao za mjesto na Zagrebačkom sveučilištu, i imao protiv sebe makar i jednog Hrvata? Bismo li ga zaposlili, čak i kad bi imao doktorat s London School of Economics? Nisam siguran da bi i mene zaposlili, a kamoli njega. Zapravo — iz vlastita sam iskustva siguran da ne bi.

U socijalizmu je Albanac bio predsjednik Jugoslavije (Sinan Hasani) i predsjednik SKJ (Ali Shukria). Srbin je bio predsjednik Hrvatske (Milutin Baltić) i predsjednik SKH (Stanko Stojčević). Dugo ćemo još čekati, međutim, da prva žena postane predsjednica SAD-a (iako žene nisu manjina), a još duže da Amerika dobije predsjednika koji nije bijel. U britanskom parlamentu, bez obzira na visok stupanj individualnih sloboda u britanskom društvu, tek je 1997. izabran prvi zastupnik musliman.

Prema tome, malo toga mi možemo naučiti od njih — puno više od nas samih i naše vlastite prošlosti. Uostalom, to su i oni shvatili kad su, recimo, u Bosni počeli uvoditi principe koji nisu mnogo drukčiji od titoističkih. Od Zapada moramo učiti ljudska prava i individualne slobode — a za kolektivna se prava (ako ih želimo, a to je također pitanje za diskusiju) moramo okrenuti socijalizmu.