Ne volim stereotipe kao što su »povratak komunizma«, »oživljavanje ustaštva«... To se nehotice pretvori u političke parole i uzajamne diskvalifikacije, pri čemu ne ostavljaju prostora za pravi razgovor / Ne prijeti nam nikakav komunizam, jer je on kao sustav i u svijetu propao / U tom smislu moj je prigovor biskupima da moraju promijeniti retoriku i pronaći crkvenu, teološku retoriku koja je primjerena pluralnoj situaciji / Čini se da postoje neke protucrkvene udružbe koje žele umanjiti utjecaj Crkve u društvu, ali one ne dolaze iz vladajućih stranaka, već iz redova intelektualaca koji su školovani na rigidnoj antireligioznosti, kaže fra Bono Zvonimir Šagi

ZAGREB, 24. veljače - Fra Bono Zvonimir Šagi, kapucinski redovnik, teolog i crkveni analitičar, u posljednjem je desetljeću svojom javnom riječju značajno pridonio društvenom dijalogu između Crkve i sekularne zajednice te razvoju pluralnog društva. Povod za ovaj razgovor su sve učestalije rasprave između crkvene i sekularne pozicije, koje su pale na prilično nisku razinu uzajamnog optuživanja za reanimaciju »komunizma« i »klerikalizma«.

- Ne bih rekao da ima recidiva komunističke svijesti, ali da ima razloga za zabrinutost - to da! Ne volim stereotipe kao što su »povratak komunizma«, »oživljavanje ustaštva«... To se nehotice pretvori u političke parole i uzajamne diskvalifikacije, pri čemu ne ostavljaju prostora za pravi razgovor. No zabrinutost je u sadašnjim okolnostima normalna. Mi smo početkom devedesetih naglo prešli u novu paradigmu, koja se nije dovoljno uočila, a to je postkomunizam. Slom komunizma je i na svjetskoj razini ostavio novi zadatak. U doba sučeljenih ideoloških blokova s monističkim načinom razmišljanja neprijatelj je bio jasan - »onaj drugi«! Nakon pada blokovskih sustava ostala su »otvorena vrata«. Trebalo je promisliti novo stanje u svijetu koje se okrenulo pluralizmu. I tu se Crkva našla u posebnoj situaciji gdje je trebala izaći iz onog stanja duha u kojem je imala jasnog protivnika. Više nije bilo jasnog protivnika, ako se već protivnik traži. Prije su to bili komunisti koji su željeli stvoriti radikalno ateističko društvo u uvjerenju da prosvijećen čovjek ne može biti religiozan. I u jednima i u drugima je još ostalo tog bojovnog mentaliteta iz kojeg danas treba izaći i naći nov način dijaloga.

- To je veliko opterećenje i u tom se smislu može reći da još nismo proveli duhovnu tranziciju. Kod nas se politika još svodi na borbu za vlast, a demokratska kultura još nije zaživjela. Stoga, ako crkveni ljudi upotrijebe sintagme »vraćaju se komunisti, neomarksisti, liberalni komunisti«, onda se nehotice svrstavaju uz one koji sebe smatraju velikim borcima protiv komunizma. Kao da nam ponovno prijeti komunizam. Ne prijeti nam nikakav komunizam jer je on kao sustav i u svijetu propao. Nema i ne može biti povratka na komunizam, nego je pitanje u što idemo? Postkomunizam je obilježje tranzicijskih zemalja postblokovskog svijeta. I on je pravi izazov Crkvi, jer se sve promijenilo: svjetonazor, način razmišljanja, pa i duhovnost. Nažalost, naši se crkveni ljudi sada jako izražavaju parolama »protiv« te se dobiva dojam da im je samo stalo da se na vlast vrati ona stranka ili stranke koje se služe sličnom frazeologijom. U tom je smislu moj prigovor biskupima da moraju promijeniti retoriku i pronaći crkvenu, teološku retoriku koja je primjerena pluralnoj situaciji. A ne retoriku koja koincidira ili je previše slična retorici kojom su se služili neki ljudi iz politike prije 2000. godine.

- Stječe se dojam, za nas koji o tome saznajemo iz medija, da se stvaraju udružbe koje bi htjele umanjiti utjecaj Crkve u društvu, jer se činilo da je prijašnja vlast Crkvi dala previše utjecaja. Iako ja mislim da Crkva nije imala stvarnog utjecaja, nego je bila zloupotrijebljena. Svojedobno sam napisao da je Crkva upala u zamku političara koji su se služili kršćanskom frazeologijom i hvaljenjem Crkve. Sa stajališta kršćanske etike ima mnogo prigovora prijašnjoj vlasti. Što ne znači da prigovori sadašnjoj vlasti nisu opravdani, u mnogo čemu, s našeg kršćanskog stajališta. S druge strane, ako Crkva želi biti objektivna, ona bi morala analizirati i prošlo vrijeme i tu biti kritična i prema sebi, a trebala bi biti kritična i prema ovom društvu. Jer ona je neki korektiv u društvu, baš zato što gaji moralne i etičke vrijednosti. Naravno kršćanske, koje su u europskoj kulturi ipak dominantne. I zato mislim da profesori s Filozofskog fakulteta nisu izabrali dobar trenutak da se počnu boriti protiv »vrijednosti kršćanske etike«. I ja imam prigovora ugovorima sa Svetom Stolicom, o čemu sam pisao u »Vijencu« 1997. Kad se o tome diskutiralo u javnosti i Saboru, ti su profesori šutjeli jer im politička situacija nije odgovarala. Zašto onda nisu progovorili, umjesto što sada prigovaraju Crkvi da je šutjela?

- To je sad za Crkvu vrlo bitno pitanje. Da nađe način kako će govoriti o evanđeoskim vrednotama koje trebaju zaživjeti u društvu, bez obzira na stranke. I to mora biti objektivno i na takav način da ni jedna stranka ne može sebi prisvajati Crkvu. Bilo bi normalno da je svakoj stranci stalo da vjernici budu na njenoj strani. Ali javni govor Crkve ne bi smio biti takav da služi kao pokriće nekoj političkoj stranci. Čim se neki politički vođe suviše pozivaju na biskupe, to je loše. Kad je nadbiskup Bozanić progovorio o grijehu struktura, onda su odmah neki prisvojili taj njegov govor. E sad kad progovori o tome kako su porasli napadi na Crkvu, što je istina, sad ga druga strana želi »prisvojiti« sebi. Mislim da nadbiskup Bozanić nije ni na jednoj strani, samo je problem odabrati dobar način govora. Mislim da teološki i navjestiteljski način govora nije dobra strana nama u Crkvi, pri čemu ni sebe ne izuzimam. Jer teško je naći dobar govor da bismo bili jedino na Isusovoj strani, a ne na strani ni desnih niti lijevih. Za nas je sad najvažnije shvatiti da se svi, i desni i lijevi i srednji, nalazimo u stvaranju društva i traganja za najboljim modelom demokracije. Tada će i Crkva i ostale religiozne zajednice naći pravo mjesto u našem društvu. Za dijalog je vrlo važno uvažavati razlike, jer bez toga nema mira, ostaje samo sukob.

- Ja apsolutno ne! Mislim da je apsolutno pogrešno takvo frontalno postavljanje protiv svih. A šteta je što u Crkvi, na žalost, samo »Glas Koncila« postaje kao neki glasnogovornik Crkve. To bi biskupi morali uvidjeti. Neka »Glas Koncila« budu samo novine. Ne bi smjelo biti ovako da mi ostali, koji u Crkvi nešto pišemo, kao da uopće ne postojimo. Ako nas netko od novinara nazove »uglednim teolozima«, već »Glas Koncila« viče: »Kakvi ugledni teolozi«? Tko je onda ugledan? Možda jedino urednik »Glasa Koncila«.

- O tome se zapravo i radi. Više sam puta isticao da bi se kod nas trebao studirati i ateizam kao pojava u društvu. Kod nas su se ateisti ponašali kao antivjerska sekta koja ljude želi osloboditi vjere. Imali su neki religiozni sklop razmišljanja. I to se upravo sad snažno očitovalo. Tamo devedesetih godina oni su zašutjeli. Ja sam tada o tome i pisao; prije smo vodili neki dijalog, pa zašto sad ateisti šute? E sad su odjednom progovorili pa se dobio dojam kao da su shvatili - »došlo je naše vrijeme!« Ali su nastavili govoriti iz istog mentalnog sklopa, borbenog! Stoga mislim da se i s jedne i s druge strane moramo vratiti dijalogu.