I baš zbog Vašeg odnosa prema zakonu, bi li bilo dobro da se Ivić Pašalić vrati na vlast? / Kao anđeo koji hoće postati Bog, Vaša je prva dužnost da službeno objavite smrt starog Boga. Vama to neće biti teško: dovoljno je samo da širom otvorite sva ona tajna vrata koja ste neviđenim talentom za konspiraciju sakrili pred svim istražnim povjerenstvima koalicijskog režima / Nas Hrvate mnogo jasnije legitimiraju naše mržnje nego bilo koji kult. Mi smo dugo mrzili Mađare. Još duže Talijane! A tek Srbe! Kad nam je ponestalo motiva za te mržnje, krenuli smo na sebe same

Cijenjeni gospodine doktore!

Vi ste, dakle, čvrsto odlučili da se vratite! Prvo na čelo HDZ-a, ali položaj predsjednika jedne stranke, pa ma kako velika ona bila, nije Vaša vrhunska inspiracija. Vi, vjerojatno, već u mašti vidite sebe na oltaru hrvatskog državnog trojstva, odvagujete priliči li Vam više funkcija predsjednika Republike, Sabora ili Vlade. To bi sve bilo sasvim normalno da nisu samo dvije godine prošle od trećesiječanjske katastrofe. Tada su Vaši neprijatelji (a takvih imate i među svojim bliskim suradnicima), predviđali da će se Vaša sudbina vratiti na početak kada ste služili kruh kao zatvorski liječnik, s time što ovaj put u istom ambijentu ne biste trebali raditi isti posao.

Svoju ste kandidaturu najprije nagovijestili preko televizije, u Hloverkinoj emisiji, da biste odluku potvrdili na konferenciji za tisak. U obje prigode nastupili ste bez tipičnog tuđmanovskog grča, i one nepodnošljive hadezeovske samohvale; nikome niste solili pamet niti kome - ne daj Bože - prijetili. Ponudili ste svojim progoniteljima-novinarima svojevrsnu formulu relativiteta: »Niti su mediji zločesti, niti sam ja anđeo kakav bih želio biti«. Ujedno ste podsjetili sve današnje državne upravljače da je HDZ počeo gubiti rejting kad se počeo baviti stvarima koje građanima nisu bile bitne, a »to isto sada radi i ova vlast. Ništa nisu naučili«.

Ove Vaše rečenice potaknule su u meni još uvijek živahni mehanizam asocijacija. U svom znamenitom djelu »Kultura renesanse u Italiji«, Jakob Burckhardt govori o jednom Viscontiju, članu moćne obitelji koji je stoljećima bila vodeća u Milanu. Njega je zbacilo narodno nezadovoljstvo ali on se nije zbog toga uzrujavao nego plandovao, ribareći na Lago di Garda. Njegov protivnik, aktualni vladar bio je zbog toga vrlo nespokojan i pošalje mu jednog dana svog glasnika da ga izravno upita kada i kako se misli opet vratiti u Milano? A ovaj mu odgovori: »Ne prije nego što sramotna djela mog nasljednika ne prevagnu moje zločine«.

Ne znam što se dalje događalo s tim prognanim knezom. Vjerojatno se vratio na mjesto svojih zločina inače anegdota baš i ne bi imala osobitog smisla. Ali kako se ponašao? Je li i on, kako biste Vi rekli, »promijenio fokus svog zanimanja«? Je li se javno pokajao, darovao vreću dukata siročadi svojih žrtava, sagradio neku crkvu da udobrovolji Nebo? Ili je upriličio pokolj i progon svih svojih političkih protivnika po listi koju je godinama, čekajući da ribe zagrizu, sastavljao i dopunjavao?

Naravno, iako ste Vi u svojoj kratkoj ali efektnoj karijeri pokazali zavidnu dozu makijavelizma ipak nikada nećete dostići veličanstvenu ciničnost onog renesansnog đilkoša, kao što ni ja, premda se bavim glazbom i režiram filmove, svojim likom i djelom ne sličim previše aristokratskom artistu Luchinu Viscontiju, autoru »Sensa«, »Sumraka bogova« i »Smrti u Veneciji«. Kad Vi oprezno kažete za sebe da niste anđeo onda to znači da se ne ubrajate u zločince, ali i da ste dosta daleko od ljubitelja zakona. I baš zbog Vašeg odnosa prema zakonu, bi li bilo dobro da se Ivić Pašalić vrati na vlast.

ZAKON - to je, naime, tema o kojoj ovisi biti ili ne biti svakog naroda. Mislim da nitko u povijesti nije tako visoko ocijenio vrijednost zakona kao Saint-Just (onaj zanosni revolucionar, koji je svoj grijeh prema zakonu platio najskupljom cijenom). »Gdje nema zakona« - govorio je - »nema ni domovine; zato narodi koji žive pod despotizmom nemaju domovine, samo preziru i mrze druge nacije«.

Jeste li protrnuli, gospodine doktore? Ja jesam; nikako da steknem imunitet na ove riječi. Što mogu kad u njima vidim sebe i svoj narod?! Nas Hrvate mnogo jasnije legitimiraju naše mržnje nego bilo koji kult. Mi smo dugo mrzili Mađare. Još duže Talijane! A tek Srbe! Kad nam je ponestalo motiva za te mržnje, krenuli smo na sebe same. Svi danas mrzimo Hercegovce. A po dalmatinskim cestama bilo je u vrijeme rata tjeskobno voziti automobil zagrebačke registracije. Samo razumni i pravedni zakoni ujedinjuju ljude i sprijateljuju narode. Samo onaj koji zna što kod sebe poštuje, zna to isto i kod drugoga prepoznati. Ima li ljepše himne zakonu od one na ploči u klancu Termopila: »Putniče namjerniče, javi Lakedemonjanima da ovdje ležimo mrtvi pokoravajući se zakonu!«. (Zanimljivo je da svi mi, koji već tisućljećima pjevamo o Leonidi i herojskoj smrti svih njegovih momaka, ne bismo htjeli proživjeti ni dana pod njihovim, strašnim spartanskim zakonima, ali baš ta činjenica daje tom slučaju veličinu).

Hrvatska je uvijek bila zemlja bezakonja. Ali ne čitava i ne u istoj mjeri. Uvijek su se razlikovali režimi u krajevima koji su bili pod Habsburzima od onih u posjedima mediteranskih država-gradova, a pogotovo od teritorija kojim su vladali Turci. Ali u jugoslavenskoj kraljevini sve se izjednačilo. Zakoni su tada dobili zadaću da sakriju nešto što se nije moglo sakriti (a to je da se ne radi ni o kakvoj slozi bratskih naroda nego o »velikoj Srbiji«) i da, isto tako, donese troimenoj braći ono što ni jedan zakon ne može: ljubav. U jednom od tadašnjih propisa ostalo je zabilježeno što treba činiti kada se Hrvat i Srbin porječkaju: »Zavadnja između Hrvata i Srba kažnjava se dvodnevnim zatvorom bez jela; užitak vode je dozvoljen. Obojica posvađenih imaju biti zatvoreni u istoj prostoriji. Mjesto jela imaju se triput na dan poljubiti i zagrliti (jutrom, o podne i na veče). Nakon zatvora ima jedan uz drugoga spavati te jesti iz iste šolje kroz mjesec dana«.

Pavelićeva »Nezavisna Država Hrvatska« bila je negacija pojma države i apsolutna protivnost samog smisla zakona. Jer, država je, po definiciji, zlo koje sprečava mnogo veća zla, a ustaška je država bila sama nosilac maksimalnog zla unutar hrvatskog naroda; zakoni oduvijek služe da i u najantipatičnijim društvima osiguraju građanima spokoj, rad i red, a rasni i slični zakoni budili su nagone i atavizme, vitlali histerijom, operirali smrću i odgajali mase u tjeskobi.

U socijalističkoj Jugoslaviji s najvišeg se mjesta poručivalo sucima da se ne drže zakona kao pijan plota. Skoro pola stoljeća izmjenjivali su se periodi zloćudnog terora s razdobljima benignog kaosa. I ne samo izmjenjivali (u dijakroniji) nego i miješali (u sinkroniji), tako da smo se mi, izvanpartijci, opuštali u nekim građanskim slobodama prije nego što je revolucija završila svoj strogi posao, a onda bi nas spopala željezna stega diktature proletarijata kad su već i ortodoksni režimi Istoka zaboravljali na te lenjinističke floskule. Kolikogod pokazivao minimalni respekt prema zakonima, još je manji smisao Tito imao za institucije, pa je tako, poslije svakog kongresa, Partija mijenjala strukturu, svakih nekoliko godina dolazio bi novi ustav s promijenjenim odnosima savezne vlade prema republičkim, a ni jedan jugoslavenski premijer nije imao ni iste ovlasti niti sličan opis radnog mjesta kao njegov prethodnik i njegov nasljednik.

Treći u tom nizu hrvatskih usudbenjaka, Franjo Tuđman, nije imao nikakvog ideološkog pokrića za totalitarnu svemoć, ali on ju je htio, panično ju je htio. Bila mu je nužna potpuna sloboda ruku da bi mogao do najsitnijih stilističkih potankosti modelirati svoju zemlju; on je Hrvatsku (i sve nas u Hrvatskoj) tretirao kao umjetnik svoju umjetninu. Usuđujem se ustvrditi da nema državnika na svijetu koji je sam donio takvu gomilu bitnih odluka, presudnih za lik i sudbinu svoje zemlje, kao naš pokojni predsjednik. On je osobno odlučio o zastavi, grbu, moneti, jeziku, uniformama, dresovima, grobnicama, spomenicima, muzejima, nogometnim klubovima, masovnim preseljenjima, nazivima čitavih pokrajina, ulicama, trgovima, ustavu, naoružavanju, zrakoplovnim narudžbama, smjerovima autocesta, filmu, itd. ... itd.

On je odredio ne samo estetiku nego i etiku hrvatskog društva: što je pošteno a što pretvorba; što je laž a što povijesna zbiljnost; on je poimence izabrao glavare budućih bogataških obitelji. Jednom sam napisao da je sve to nastalo u sedam godina! Samo je dragi Bog bio brži, stvorio je svijet u sedam dana.

Zato je državni poglavar bio sretne ruke kad je upravo Vas izabrao za svog glavnog anđela. (Oprostite što Vam to moram reći, ali prvi put ste slagali na svoju štetu kad ste izjavili da niste anđeo!) U potpunoj tišini, elegantnim zamasima velikih bijelih krila, vi ste bili čas ispred njega, čas sa strane ili iza njega. Otklanjali ste s njegova puta sve o što bi se mogao spotaknuti, probijali ste mu put prema svakoj njegovoj želji. Činili ste to sve precizno i suptilno, efikasno i konspirativno, pronicljivo i korumptivno, beskompromisno i hladnokrvno. Volio sam Vas gledati u toj ulozi na televiziji: činili ste mi se kao onaj Hitchcockov junak, koji u razgovoru vadi maramicu i makinalno briše otiske prstiju sa svakog predmeta što ga slučajno dodirne.

Jesam li zalutao u mislima? Hajdemo iz početka! Vi se, dakle, želite vratiti na vlast. Pitamo se: zašto? S kojim razlogom? Zar je smisao toga samo taj da treba kazniti one čije su gluposti nadmašile Vaše, recimo tako, nepodopštine? I koji su 3. siječnja pobijedili zato jer narod više nije htio Vas (da, baš Vas!), a ne zato jer je htio njih. Ali to bi ipak bila sasvim neinteligentna povijesna vrtnja, a Vama se može svašta osporiti, ali ne i politička darovitost.